Datum objave: 22.12.2010
OBITELJ IZVOR DUHOVNIH ZVANJA
„Reee im Isus: Hajdete za mnom i ueinit au vas ribarima ljudi!
Oni odmah ostaviše mreže i po?oše za njim.“ (Mk 1, 17-18)
Tko je spreman odazvati se na ovaj poziv. Bog nas zove i porueuje da po?emo za Njim, da se ostavimo svog trenutnog naeina života i krenemo u nepoznato. No, je li potpuno nepoznato? Bog nam se oeituje po svojim djelima koja su ispunjena ljubavlju prema eovjeku. Put na koji nas On poziva poploeen je dobrim djelima, požrtvovnošau, pomaganjem bližnjem, skromnošau, poštenjem, eistoaom, istinom. To Bog traži od svojih sljedbenika i vapi za duhovnim zvanjima. Užurbanost svijeta onemoguauje eovjeku da stane i u tišini euje Božji glas i poziv, tako da je danas sve manji odaziv za duhovna zvanja, sve je manja spremnost napuštanja blještavila ovoga svijeta koja nas ponekad mogu zaslijepiti i odvesti u krivom smjeru. Samo svjetlost koja dolazi od Boga ne može nas zaslijepiti, vea nam može otvoriti oei da progledamo i da pružimo svoju ruku Isusu, krenemo za njim ostavljajuai sve iza sebe. Iako se svi ne odlueuju za duhovna zvanja, moguae je svjedoeiti Isusa na svojim radnim mjestima i živjeti prema Njegovim naukama. Ipak postoje i oni koji su spremni krenuti za Glasom iz pustinje.

 Kako bi se bolje upoznali s duhovnim zvanjima i životom redovnica, donosimo intervju sa s. Ivankom Osredek, ro?enoj u našoj župi. Na žalost, malo je mladih iz naše sredine koji su krenuli putem duhovnih zvanja pa ae možda nekoga od vas život s. Ivanke potaknuti da krenete slienim putem.

1. Opišite ukratko svoje korijene (kada i gdje ste ro?eni, nešto o svojoj obitelji)?
Ro?ena sam 26. sijeenja 1952. godine u Cargovcu, župa Vidovec, od oca Antuna i majke Štefanije ro?. Gredelj. Bilo nas je sedmero djece, eetiri sina i tri kaeri. Nas dvije od tri kaeri, Marica (redovnieki s. Maristela) i ja, odlueile smo se za redovnieki život, u samostanu sestara dominikanki s kuaom maticom u Koreuli. Prva je krenula Marica i to nakon što je završila klasienu gimnaziju u Varaždinu. Kasnije je u samostanu nastavila studij matematike i fizike. No, teška bolest prerano je prekinula njene mladenaeke snove i zanos. Preminula je u 31. godini života.
2. Kako je tekao vaš ciklus obrazovanja?
Osnovnu školu poha?ala sam u Vidovcu. Nakon završenog osmog razreda, roditelji su željeli da nastavim srednju školu u Varaždinu. No, ja sam sve više osjeaala da me Bog zove u redovnieki stalež: „Do?i i slijedi me“. (Mt 19,21). U samostanu sam završila srednju i Višu medicinsku.

 3.S koliko ste godina osjetili Božji poziv? 
Isusov poziv tinjao je u mom srcu još od moje rane mladosti, ali istinska želja, ili još toenije, moja nutarnja borba hoau li se odazvati ili ne, zapoeela je nakon završene osnovne škole.

 Razlieiti su naeini i vrijeme kada i kako Bog poziva i oduševljava nekoga za redovnieki ili sveaenieki stalež. „Prije nego te oblikovah u majeinoj utrobi, ja te znadoh...“ (Usp. Jr 1,4).

4. Je li vas netko nadahnuo ili potaknuo da služite Bogu ili je to bila iskljueivo Vaš odluka?
Teško je pronaai samo jednu osobu, doga?aj ili trenutak kad se osjeti Božji poziv. Zasigurno me Gospodin od moje najranije mladosti pripremao za to zvanje na razne naeine i preko raznih osoba. Roditelji su nas poticali, više životom nego rijeeima, na redovite nedjeljne mise i sakramente. Presudna odluka bila je nakon što je moja starija sestra Maristela otišla u samostanu. Uvjerena sam da su i molitve moga bratiaa Josipa Vizjaka, kapucina, oevrsnule moju konaenu odluku i odaziv na Božjiv poziv. „Kriste pomozi mi još više, iskrenije, velikodušnije, odgovoriti tebi.“ (Jean Galot).
5. Koji je bio Vaš pothvat kada ste shvatili da je duhovno zvanje upravo ono što stvarno želite u svom životu?
U dubini svoga biaa osjeaala sam da me Bog zove, ali još uvijek nisam bila spremna odazvati se. Željela sam da netko drugi odluei za mene. Oeekivala sam da ae mi moja sestra pomoai u tome, da li da idem ili ne. Koliko se sjeaam, prva kojoj sam povjerila svoju želju za samostanom bila je baš ona, moja ro?ena sestra, s. Maristela. Savjetovala mi je neka najprije završim srednju školu, jer je željela da samostalno donesem konaenu odluku. No, kako je vrijeme polako odmicalo ja sam se ipak odlueila otiai u samostan.
6. Koja je bila reakcija Vaše obitelji, rodbine i prijatelja, cijele župne zajednice kada ste im saopaili svoju odluku?
Moram priznati da roditelji nisu bili jako oduševljeni. Onda se smatralo, (a mnogi i danas tako misle) da odlazak u samostan znaei gubitak za roditelje. No, usprkos tome pristali su na moj izbor i bili mi podrška tijekom redovniekog života. Ja sam osjeaala da je to moj put i da tim putem trebam krenuti. To je nešto što se ne može protumaeiti, što se ne da opisati. Božji poziv je nešto nadnaravno i nevidljivo. Nešto nerazumljivo ovozemnom eovjeku, nešto neopisivo. On je jednostavno dar Boga Oca!
7. Kakav je bio Vaš odnos i iskustvo s tadašnjim župnim sveaenikom? da li vas je podržao, pomogao Vam na bilo koji naein u pogledu ostvarenja Vaše želje ili su iskustva bila drugaeija?
Uglavnom, tadašnji moj župnik, pree. Franjo Šanjek, nije izravno utjecao na moje zvanje, ali kad sam mu izrazila svoju želju, on me podržao, dao svoju preporuku, a vjerujem da nisu izostale ni njegove molitve, koje su mi bile od pomoai da ustrajem u zvanju.
8. Koji ste Red izabrali i zašto?
Izabrala sam Dominikanski red zbog toga što je moja sestra Maristela vea bila dominikanka. Bila mi je draga i lijepa dominikanska odjeaa. Njihove duge bijele haljine i crni veo einile su ih posebnima. Nisam tada razmišljala o simbolici tih boja. Tek kasnije sam shvatila da i boje u sklopu njihova odijevanja imaju svoju poruku. Bjelina zraei nevinošau, eistoaom srca i duše, jasnoaom cilja i namjere u djelovanju. Crna je boja izraz pokore. Jedno bez drugoga ne ide. To mi se jako svi?alo. I to je bilo dovoljno za poeetak. Tako dragi Bog na?e naein i vrijeme kako ae pozvati i privuai pojedinu dušu. Nisam još znala kako žive i što rade sestre dominikanke, ali sam krenula u tu avanturu puna mladenaekog zanosa.
9. Malo nam opišite Red kojemu pripadate.
Sestre dominikanke vuku podrijetlo od poeetka XIII. st. One su grana dominikanske obitelji, eiji je zaeetnik Španjolac Dominik de Gusmán. Prva je zajednica nikla u Prouilleu, u Francuskoj. Sestre su bile prethodnice braai propovjednicima, jer su svojim molitvama i pokorom pripremale plodno tlo za sijanje Božje rijeei. Bilo je oeito da ih Gospodin treba, jer je neprestano pozivao nove elanove te su zajednice sestara nicale po cijeloj Europi. Vea u XIII. st. zaživjele su i na našim prostorima (Nin 1241., Split oko 1245., Zadar 1250. itd.). Glavni cilj sv. Oca Dominika bio je okupiti braau koja ae svojim životom i rijeeju suzbijati zablude koje su širili oni što ne upoznaše Boga (krivovjerci). Narod je lako padao u vjerske zablude jer nije bilo propovjednika koji bi ih poueavali u pravoj vjeri. Zato je Dominik odlueio osnovati Red kojemu ae biti iskljueivo zadaaa propovijedanje istine. Na grbu Dominikanskog reda piše: VERITAS – ISTINA! Govoriti istinu i pod cijenu prezira, hraniti se istinom riskirajuai podcjenjivanje, tražiti istinu u me?usobnom opho?enju, bile su osobine koje sam i sama nastojala razvijati u redovniekom životu. Kako bi braaa dominikanci i sestre dominikanke bili što uspješniji u propovijedanju istine, sv. Dominik je tražio da njegovi redovnici i redovnice budu dobro poueeni u onome što propovijedaju. Zato ae glavno obilježje dominikanskog reda biti studij i zajednieki život u samostanskoj zajednici. Red sv. Dominika je papa Honorije III. godine 1216. službeno nazvao Red propovjednika. Kroz osmo stoljetnu povijest braaa su, neprekinuto, vjerno ispunjavali Dominikovu zamisao.
Neizbježno je ovdje progovoriti i nekoliko rijeei o dominikankama u našoj domovini. Dominikanke su u Hrvatskoj organizirane kao posebna kongregacija pod nazivom „Kongregacija sestara dominikanki sv. An?ela Euvara“, koju je utemeljio 1905. tadašnji dominikanski provincijal o. An?eo Marija Miškov. Usmjerenje koje je dao Kongregaciji prvenstveno je bilo posveaeno odgoju mladeži u katoliekom duhu te njezi i brizi bolesnika i starijih osoba. Sestre su se razmjerno brzo proširile i uspješno ukljueile u apostolat, ne samo u svojoj domovini nego i u inozemstvu. Danas se Kongregacija uglavnom bavi katehiziranjem, odgojem u djeejim vrtiaima, radom na fakultetima, radom u bolnicama, vo?enjem crkvenog pjevanja, njegovanjem bolesnika i starijih osoba, te radom na župama. Kada bismo nakon svega reeenoga postavili pitanje; propovijedaju li sestre dominikanke kao i braaa dominikanci, jasno je da bi odgovor bio potvrdan. Sestre svakako mogu propovijedati i to eine uspješno, no one su pozvane i na drugaeiji naein propovijedanja i širenja Kraljevstva Božjega. Sv. otac Dominik jasno je definirao zadatak dominikanaca i dominikanki: „S BOGOM ILI O BOGU!“, odnosno sinovi i kaeri sv. oca Dominika su imali zadatak govoriti Bogu o ljudima i ljudima o Bogu. Eovjeku nemamo što dati ako prije sami od Boga nismo primili. Moram svakako naglasiti i to da je domonikanski red Marijin red. Krunica se pripisuje ovom Redu kao posebno obilježje. Tradicija kaže da ju je Gospa dala sv. ocu Dominiku. Njegovi sinovi i kaeri nose je o pojasu, na prstu ili džepu. No to nije toliko važno. Najvažnija je einjenica da je mole i jednostavne duše i oni ueeni, napajaju se njenim bogatstvom te je preporueuju drugima. Sigurna sam da nas ta istina vodi do vjeene istine i ljubavi. 
10. Koje zavjete ste sve morali položiti i na što Vas oni obvezuju?
U svakoj redovniekoj zajednici polažu se tri zavjeta: siromaštvo, eistoaa i poslušnost. To je, zapravo obeaanje Bogu, potvr?eno zakletvom, da aemo živjeti siromašno, nevino i poslušno. Posveaeni život je pozvan na trajno produbljivanje dara evan?eoskih zavjeta.
Zavjet siromaštva ispovijeda da je Bog jedino eovjekovo pravo bogatstvo. Sve što posjedujemo i eime se služimo zajednieko je dobro. Siromaštvo, življeno po primjeru Isusa Krista koji „iako bijaše bogat, postade siromašan“ (2 Kor 8,9), postaje za nas redovnike izraz posvemašnjeg darivanja sebe.
Eistoaa se oeituje u posveaenju Bogu s nepodijeljenim srcem (usp. 1 Kor 7, 32-34). Ona je odraz bezgraniene ljubavi. Dajemo Bogu obeaanje da se neaemo udavati, da aemo svoju nevinost euvati do smrti. To je zavjet eistoae!
A zavjet poslušnosti je možda najteži. Tu se odrieemo svoje vlastite volje i podlažemo se odredbama svojih poglavara, što znaei da se na neki naein odrieemo svoje slobode. To je, prema današnjem mentalitetu, nešto nezamislivo. Me?utim, upravo se po tom zavjetu na osobit naein približavamo Kristu eija je hrana bila vršenje Oeeve volje (usp. Iv 4, 34) koji je svoju volju potpuno predao u Njegove ruke: Oee, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23,46). Oee, ne moja, nego tvoja volja neka bude (usp. Lk 22,42). Zaista, ništa nije (pre)teško kad se oslonimo na Boga i od njega tražimo pomoa.
11. Opišite jedan dan života u samostanu?
Kad kažemo da živimo u samostanu onda to znaei da živimo u zajednici u kojoj provodimo zajednieki život. Zajednieke su nam molitve, zajednieki obroci, zajednieke rekreacije. Živimo kao jedna obitelj, bez obzira što smo razlieite dobi, razlieitih zanimanja, i mentaliteta. Sve što imamo dijelimo zajedno i radosti i tugu. Dan nam zapoeinje zajedniekom molitvom u šest sati. Slijedi potom sveta misa. To su trenuci kada napajamo svoje duše kako bismo mogle što plodonosnije provesti dan. Molitvu i svetu misu animiramo na razne naeine, kako bi Božja Rijee dotaknula naše dubine.
Nakon svete mise imamo zajednieki dorueak. Potom se razilazimo, svaka na svoj posao. Neke su zadužene za kuhanje, neke za pranje i peglanje, druge opet kao vratarice, krojaeice... Mla?e sestre studiraju. Neke sestre rade na fakultetima, druge u katehizaciji pa u glazbi, u bolnici i slieno. Svaka sestra osjeaa obavezu rada i nastoji pridonijeti dobru zajednice.
U podne se opet okupljamo na kraau molitvu, a zatim slijedi zajednieki rueak. Radni dio dana nastavljamo do predveeerja kad se sastajemo na zajednieku veeernju molitvu i meditaciju. Slijedi veeera i nakon toga svaka nastoji svoje poslove privesti kraju. Najljepši su trenuci na zajedniekim rekreacijama. Tu se svaka sestra opusti od dnevnih briga, preprieavamo dnevne dogodovštine, a možemo pogledati i vijesti i druge zanimljivosti na TV-u.
Prije spavanja zahvaljujemo Bogu na proteklom danu, ispitujemo savjest i spoznajemo koliko Bog ljubi svako svoje stvorenje. Eto, to bi bilo ukratko naše svakodnevlje. Moram još napomenuti da u samostanu postoji vrijeme šutnje kako bi se svaka sestra mogla u miru sabrati i još više približiti Bogu u vlastitoj duši.
12. Da li ste uvijek u životu bili apsolutno sigurni da ste odabrali ispravnu stvar ili su se ponekad javile i sumnje?
Sigurno se sjeaate izreke našega pjesnika: „Mrijet aeš kada poeneš sam u ideale svoje sumnjati!“ To je velika istina i vrijedi za svakoga eovjeka i za svako zvanje. Mogu reai da ne samo da nisam posumnjala, nego svakim danom osjeaam sve veau zahvalnost Bogu što me pozvao i dopustio da smijem boraviti me?u njegovim odabranicama, što mogu živjeti u redovima onih koje traže Boga, koje zazivaju Njegov blagoslov na sebe i na sve ljude.
Dominikanskom je redu svojstveno tražiti i promicati istinu o Bogu i eovjeku. To je ogromno i zahtjevno polje rada na kojem se nitko ne bi smio umoriti niti posustati.

 

13. Da li ste u sklopu svoje službe promijenili više samostana ili ste od poeetka u istom? 
Svoj redovnieki život zapoeela sam na otoku Koreuli, gdje se ujedno nalazi i naša kuaa matica Kongregacije sv. An?ela Euvara. Tu sam živjela sedam godina i tijekom tog vremena zapoeela i završila svoj novicijat, položila redovnieke zavjete, radila kraae vrijeme u djeejem vrtiau, bila sakristanka i brinula se za bolesne sestre. S vremenom moji poglavari zamjeauju moju ljubav prema bolesnima i nemoanima, stoga me šalju u Zagreb gdje završavam srednju i Višu medicinsku. Zaposlila sam se u bolnici Rebro. Radim vea 34 godine na odjelu za intezivno lijeeenje. Iskreno suosjeaam sa svakim bolesnikom koji se bori za život i zdravlje. Na taj naein još više ostvarujem svoj poziv redovnice dajuai se nepodijeljena srca u službu bolesnom bratu eovjeku. Mnogo puta sam se uvjerila kako bolesnik osim nužne njege oeekuje duhovnu pomoa. Rado sam molila ne samo dok sam bdjela nad njihovim uzglavljem nego i izvan bolnice. Molim da svi bolesni prona?u snagu za življenje svoje patnje kao „spasonosne boli“ u Kristu. I danas kao i uvijek ostaje aktualna Isusova misao; „Što god ste ueinili jednome od ove moje najmanje braae, meni ste ueinili“. Posao u bolnici jedan je do razloga zašto nisam mijenjala mjesto boravka.

14. Postoje li još neki drugi interesi kojima se dodatno bavite?

Uz medicinsku struku, odnosno rad u bolnici, ne mogu se baviti nekim drugim poslovima. Uz redovnieke obveze, ostaje mi premalo vremena za bilo kakve druge zanimacije.
15. Koji biste doga?aj željeli posebno istaknuti iz svojeg života? – možda neki susret, putovanje.
Kao i svaka osoba, i ja sam imala u svom životu lijepe i one manje lijepe trenutke. Kao najljepši trenutak izdvojila bih onaj kad sam postala redovnica. Kad sam obukla dugi bijeli dominikanski habit, crni veo i crni plašt. Osjeaala sam se najsretnijom osobom na svijetu, osobito zato što sam bila posve jednaka svojoj sestri Maristeli. No, tu je radost doskora zasjenila njena teška bolest i smrt. Bilo joj je tek 30 godina. Ona mi je bila uzor na mojoj poeetnoj stazi redovniekog života, bila mi je prijatelj, bila mi je sestra. I, odjednom, ostajem bez nje! No sigurna sam da je ona vea u svojoj mladoj dobi ispunila misiju koju joj je Gospodin namijenio na ovoj zemlji. Preselila se s ovoga svijeta upravo na blagdan Kraljice svete krunice kojoj je ona svakodnevno iz dana u dan prikazivala svoju molitvu za sve potrebne.
16. Da li postoje neke posebne uspomene koje Vas vežu na rodni kraj i župu i da li se još uvijek, kad do?ete u posjet, osjeaate kao dio nje ili pak kao gost?
Rodni kraj se nikada ne zaboravlja. Srce mi uvijek radosno zatreperi kad ugledam svoja polja i njive koje sam obra?ivala, kad u?em u kuau u kojoj sam provela predivne trenutke sa svojim roditeljima, braaom i sestrama. Posebno sam ostala privržena svojoj rodnoj župi u kojoj sam krštena, primila prvu svetu prieest i krizmu. Vesele me obieaji kao i svaki kip i slika u našoj crkvi. Sve je to dio mene. Veseli me svaki napredak na duhovnom i materijalnom polju. S užitkom uvijek gledam djecu i mlade na misi. Jedino me žalosti što se tako malo mladih odlueuje za duhovno zvanje. Možda se boje, a ja ih želim ohrabriti i posvjedoeiti da ne postoji tako velika zapreka da je ne bi mogli svladati, samo ako to žele. Sigurna sam da Bog poziva mlade ljude, stoga nije kriza zvanja, kako mnogi kažu, vea je kriza odaziva. „Ne bojte se otvoriti vrata Kristu“, kako reee blagopokojni papa Ivan Pavao II. On je tu, uvijek u svako vrijeme i na svakom mjestu.
17. Što mislite zašto je u posljednje vrijeme redovnieki život sve manje „atraktivan“ i opaenito zašto ima sve manje duhovnih zvanja?
Današnji suvremeni svijet u kojem živimo preplavljen je negativnim informacijama o Bogu i Njegovoj zaruenici Crkvi. No redovnici su oduvijek bili znak, znak neeeg novog i jaeeg, znak svjedoeenja za Krista. Istraživanja i statistike na podrueju pastorala zvanja pokazuju da su duhovna zvanja u opadanju, ali to ne znaei da redovništvo gubi na vrijednosti. Bog želi posveaeni život. On predstavlja oblik života koji je prihvatio Isus i predložio ga ueenicima što su ga slijedili. Posveaeni život je živa predaja Spasiteljeva života i poruke. Stoga, moje promišljanje o vrijednosti i ljepoti redovniekoga – posveaenoga života nikako mi ne dopušta da se složim sa mišlju da on nije „atraktivan“. Baš obrnuto: mislim da su mladi i previše svjesni da je redovnieki život privlaean, ozbiljan i zahtjevan, da se tu moraju odreai nekih svojih užitaka. Samostani su uvijek bili i jesu izazovni, ali potrebna je hrabrost i odluenost za takav naein života. Svijet nam nudi obilje svojih ponuda, blještavila, užitaka. Mladi ljudi eesto puta zanesu za tim sjajem, ne vide njegovu nestalnost i kratkovjeenost. No usprkos tome, još uvijek ima duša koje su spremne žrtvovati se, iai za Isusom, slijediti ga u njegovu siromaštvu, eistoai i poslušnosti.
18. S obzirom da naša župa oskudijeva duhovnim zvanjima, koji bi prema Vašem mišljenju, bio najbolji naein da se potakne mlade ljude da krenu putem njih?
Poticaj za odabir redovniekog poziva dolazi prvenstveno i izravno od Boga. Da bi se u osobi probudila klica zvanja potrebno je moliti, moliti ustrajno i nikada ne posustati. Stoga, organiziranje Euharsitijskih klanjanja, duhovnih obnova, razlieitih radionica religioznog sadržaja na razini župe tijekom godine, zasigurno bi bilo poticajno mladim ljudima da se odluee na odabir redovniekog poziva. Iznimnu vrijednost na ovom podrueju imaju župne kateheze za mlade. Tu trebamo biti ustrajni! Mladima je molitva potrebna. Oni u ovoj buci i užurbanosti svijeta koji ih okružuje sve teže pronalaze vrijeme tišine, a upravo u tišini Bog govori. Moramo biti uvijek spremni na razgovor i komunikaciju sa njima. Kako aemo uopae prepoznati da nose klicu zvanja ako im ne pristupimo? Isus je razgovarao s ljudima, njegov svaki susret s eovjekom bio je razgovor. Nakon toga ljudi su se osjeaali obnovljeni, ispunjeni ljubavlju i milošau. Trebamo se potruditi, kada uvidimo da se netko opredjeljuje za duhovno zvanje, da ga u tome podržavamo te mu posvijestimo kako se svojim izborom opredjeljuje za Isusa siromašnog, eistog i poslušnog. Onaj koji hoae i želi živjeti te vrednote mora biti spreman na žrtvu i odricanje, kako od materijalnih stvari tako i od vlastitih želja i izazova. Nasljedovanje Isusa je poeetni i krajnji cilj. Cilj za koji se isplati baš sve žrtvovati.
19. Za kraj, neka Vaša božiana poruka svim župljanima župe Vidovec napose mladima.
Koristim prigodu da svojim dragim župljanima, mještanima, gospodinu župniku i kapelanu zaželim sretan i radostan Božia i božiane blagdane. Neka nas Maleno Dijete, Isus, pouei kako biti s malenima malen, kako prihvaaati svoju ogranieenost i malenost te kako i u najtežoj situaciji ne treba oeajavati.
Obitelji neka budu više na okupu, neka ne zanemare zajednieku, obiteljsku molitvu. Roditelji, budite uz svoju djecu. Pitajte ih kako žive, zanimajte se za njihove igre, natjecanja, probleme. Mladi, vrednujte svoju mladost. Budite tražitelji istine, dobrote, znanja, požrtvovnosti. Znajte uvijek biti gospodari svojih osjeaaja, nagona i mladenaekih želja. Poštujte i vrednujte iskustva starijih. To je evrsti temelj na kojem se gradi vlastita buduanost.
 
                             Pripremili: Martina Cukovia i Ivaneica Eaeia