ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU - C Lk 10, 1-9

BOG DIŽE PALI SVIJET PONIŽENJEM SVOGA SINA
 

Zborna molitva današnjeg misnog slavlja zasniva se na tri činjenice. Želimo ih i mi uočiti, naglasiti i ponijeti ih kao stvarnost našega života. Pretpostavljamo da nam je poznato kako je Bog stvorio svijet kao nešto dobro i veliko i dao ga čovjeku na dar. Također nas riječ Božja uči da to nije ono konačno što je Bog naumio s čovjekom. Krajnji cilj, plan Božji je bio - i još uvijek jest da očituje svoju slavu i da čovjeka usreći gledanjem te neizmjerne veličine, slave Božje. Znamo kako je čovjek sretan, pa onda i druge usrećuje kad dođe do nekog otkrića u velikim Božjim djelima. Sam postaje slavan, ljudi mu daju priznanje i svatko je neobično počašćen, istinski sretan ako takvog velikana može susresti, biti u njegovu društvu, razgovarati s njime. Ali sve to nije ni sjena radosti i sreći koju Bog želi dati čovjeku tako da ga uvede u svoju vječnu i neizmjernu slavu.
Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je Božja slava živi čovjek, a čovjekov život je gledanje Boga (KKC 294). Međutim dogodilo se nešto što je taj Božji plan poremetilo: Čovjek hoće svoju sreću i slavu ostvariti bez Boga. Ali to nije moguće. Štoviše, to je urodilo stvarnošću koju moramo uočiti i s kojom moramo računati ako hoćemo uspjeti u dobru.
Prva stvarnost je da je čovjek, a s njime onda i svijet koji mu je bio u rukama, pao. Svojom moći ni svijet ni čovjek sada ne može ustati.
Druga stvarnost jest da Bog ne ostavlja čovjeka – svijet u toj bespomoćnosti, nego ga želi podići i opet staviti na put prema cilju koji mu je namijenio.
Treća istina, koju nam je možda najteže razumjeti, jest da Bog to želi ostvariti poniženjem svoga Sina. Te tri stvarnosti su sadržaj današnje misne molitve.
Isus nas često uči o potrebi poniznosti svojom riječju. Vidimo da je i prihvatio poniženje kako bi nas podigao. Stoga i mi prepoznajemo poniznost kao prvu potrebu kako bismo Bogu omogućili da nas podigne. Dok je čovjek toliko ohol da misli kako on sam može ostvariti ono što će ga učiniti sretnim, dotle je Bogu dao na znanje da ga ne treba. I čovjek tako ostaje bez mogućnosti da se podigne. Stoga smo danas osobito pozvani moliti za taj tako presudan dar poniznosti, kako bismo i mi svojom poniznošću pomogli Bogu da podigne pali svijet, palog čovjeka.
Po stvaranju Bog ne prepušta stvorenje njemu samome. Daje mu ne samo da bude i da postoji, nego ga svaki čas uzdržava u bitku, daje mu da djeluje i nosi ga prema njegovu cilju. Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja (KKC 301).