Datum objave: 02.04.2011

 

DA BISMO GLEDALI U BOŽJEM SVJETLU

I ZRAČILI SVJETLOM KRISTOVIM

 

Postoji uzrečica: „Nitko nije tako slijep kao onaj koji ne želi vidjeti.“ Čak i uz najbolju volju, može nam se dogoditi da nam promaknu po sebi razumljivi događaji, i to iz razloga jer smo očekivali vidjeti nešto drugo. Ili propustimo neku vrijednu priliku radi nedostatka hrabrosti ili otvorenosti da gledamo drugačije.
Samuel je dobio zadatak jednoga od Jesejevih sinova pomazati za kralja. Veliko iznenađenje za njega bilo je što je od brojnih sinova Bog izabrao jednoga koji je po njegovom mišljenju bio najmanje „kraljevski“: maloga pastira Davida. Bog navodi Samuela da preispita svoje mišljenje o tome kakav bi to kralj morao biti, i da gleda kao što Bog gleda – Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.
U susretu sa slijepcem od rođenja Isus opet iznenađuje. Postavlja stvari naglavačke. Dok se svi drugi usredotočuju na pitanje zašto je ovaj slijep, Isus je usmjeren na samu sljepoću.  Dok čovjek postavlja pitanje tko je kriv, Isus rješava neželjenu stvarnost. On liječi. I to prvo odstranjuje sljepoću kao fizičku smetnju. Svi su, naime, pogledi uprti u tjelesnu sljepoću, pa je ozbiljnija – duhovna sljepoća ostala nezapažena. Kad je izliječio slijepca, Isus nastavlja posao na liječenju sljepoće Farizeja. Zajedno s Isusom pogledajmo i mi u svoje srce. Ima li tu sljepoće za koju ćemo iskreno zamoliti Isusa da je izliječi.
U korizmi mi ulažemo dodatni napor u nastojanju da bismo hodili u Božjoj svjetlosti. Ne sustanimo. Želja nam je da mi svu stvarnost gledamo u Božjem svjetlu. Ako gledamo u srce gdje prebiva Božja ljubav, onda ćemo i mi zračiti svjetlom Kristovim.