ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA - C Lk 15, 1-3.11-31

BOG JEST MILOSRDNI OTAC, ALI POTREBNO JE DOĆI K SEBI, USTATI I POĆI K OCU

Prispodobu koju nam donosi današnje evanđelje uhodano nazivamo PRISPODOBA O IZGUBLJENOM ili RASIPNOM SINU. Je li uistinu u središtu pozornosti izgubljeni, tj. rasipni sin? Je li to pokazatelj da smo skloni zaključiti: ljudski je griješiti, pa nam onda to ispadne kao ideal da bismo bili ljudi? Za razmisliti. Životna stvarnost kao da bi nam ukazivala baš na takvo razmišljanje, pa čak i na takav zaključak.
Što se događa kada prednost dajemo starijem sinu koji nikad nije napustio dom očev? Kad sebe želimo staviti u ovu prispodobu, radije se želimo prepoznati u njemu nego u rasipnom sinu. Zaključimo da smo mi ipak dobri – ako nekome ne možemo pomoći nećemo ni odnemoći, ponašamo se vjernički koliko možemo… A to što su takva vremena da zapravo ne možemo ostati u domu Oca nego se više držimo svog životnog puta, što na taj način spiskamo tolike milosti koje nam Otac dade i još uvijek nam nudi – kao da je to samo po sebi razumljivo. To što je tolikima bog trbuh, što im je slava u sramoti, što nas takav put dovodi do stanja da život ostvarujemo u zajedništvu sa svinjama - kao da nam nije baš na veliku smetnju. Kao da nismo još uspjeli uočiti problem na kojega upozorava apostol Pavao: svršetak takvog puta je propast. Zato,obraćenje ili promjena načina života, je bezuvjetna potreba.
Temelj svega jest neizmjerna dobrota i milosrđe Oca. ZATO JE BOLJE OVU PRISPODOBU DOŽIVJETI I ZVATI PRISPODOBA O DOBROM OCU! Ali da nas to ne bi prevarilo, neophodno je prepoznati da Očevo milosrđe ne može biti ostvareno sve dok mi ne dođemo k sebi, ustanemo i vratimo se Ocu.