Datum objave: 13.03.2010
ODANOŠĆU I ŽIVOM VJEROM
IDEMO USUSRET VAZMENIM BLAGDANIMA
 
Izraelci su slavili Pashu i na putu kroz pustinju ali i po ulasku u obećanu zemlju. Nakon što su iskusili što znači dugi boravak u tuđoj zemlji, odnosno izbavljenje iz tog ropstva, oni su znali da sve to duguju Gospodinu Bogu svome, pa su to iskazivali živom vjerom i odanošću. Vjeran i odan Bogu može biti samo onaj tko je spoznao velika djela koja nam učini Gospodin. Želimo ih upoznati i obnoviti se u vjeri i odanosti.

Evanđelje govori da otac nema baš odanih i vjernih sinova. Niti mu je odan onaj koji od oca traži svoj dio i odlazi, niti ima odanosti kod drugoga sina koji ostaje u domu očevu. Niti jedan ne dolazi do spoznaje ljubavi očeve prema njima. I jedan i drugi su pravi tuđinci u domu očevu. Mlađi odlazi u tuđu zemlju, a stariji i u očevu domu ostaje tuđinac.

Ali ima jedan Sin koji ostaje odan Ocu i kad odlazi u tuđu zemlju.

Imamo li i mi spoznaju koliko je zemlja sa svojim stanovnicima otuđena od Boga. Bog dade zemlju u ruke čovjeku da je obrađuje i oplemenjuje, a čovjek taj dar otuđuje. Sin, Isus odlazi u tu tuđu zemlju, ostaje vjeran i odan Ocu i u toj tuđini i radi na tome da žitelje te zemlje vrati u Očev dom da od bijede i glada ne izginu.

Pozvani smo i mi raditi na tome. Pavao nas upozorava na tu potrebu:
Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom. Bog vas po nama nagovara da se obnovite u odanosti, vjeri i vjernosti.

Ipak, uvijek ostaje presudno pitanje koje ovisi o nama: hoće li sin koji se u svom srcu otuđio od oca i prije nego je napustio očev dom, doći k sebi, hoće li spoznati da se u tuđoj zemlji umire od gladi a u kući Očevoj imaju svi kruha na pretek, te hoće li ustati i vratiti se ocu. Kolika radost za Oca i spasenje za sina

Euharistijska gozba je slavlje za svaki takav povratak, a ujedno i molitva da se ne dogodi odlaženje nego spoznaja vrijednosti: biti s braćom u domu Očevu.