ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – C Lk 1, 39-45

ON SAM JE NAŠ BLAGOSLOV

I ovo je došašće prohujalo za tren. Za koji dan naše će misli zaokupiti pitanja: kome još nisam čestitao? Da nisam koga zaboravio pa će mi onda biti neugodno kad se on mene sjeti, a ja se njega nisam? I još mnogo drugih misli vrzmat će nam se glavom i izazivati nespokojstvo u srcu.  A toliko smo sebe uložili  tijekom adventskog vremena kako bismo Božjem miru pripravili barem dio srca u koji bi se uselio. No, pokušajmo još i dalje spokojno ostati u došašću! Proći i ovu nedjelju došašća kao posljednju stepenicu pripreme za radosni susret s Božićem.

Događaj susreta dviju žena, koje će svijetu darovati dva nova života, daje odgovor i na naše pitanje: tko sam ja? Gdje je mjesto mojoj neznatnosti u nepreglednoj prostranosti svemira i cijele ljudske povijesti? Valjda i moje neznatno zrnce prašine posjeduje neko dostojanstvo u neprekinutom hodu ljudskih nadanja, iščekivanja, traženja. Bilo bi veoma učinkovito kada bismo prepoznali da u našem neprestanom iščekivanju rastemo u spoznajama kako valja sve više usvajati ono Božansko jer se u protivnom gubi i ono čovječno.

Svaki susret s drugim može rasvijetliti i moju, a i stvarnost onog drugog! A susret s dragim Bogom napose bjelodano osvjetljava u pravom svjetlu stvarnost svakog od nas ma kakva ona bila. Iskrenim pristupom takvim događajima istinski bivamo obogaćeni i upućeni istinitom susretu s drugim, sa samim sobom, a napose s Bogom. To nam iskustvo svjedoči susret Marije i Elizabete iz današnjeg svetog Evanđelja. To nam potvrđuje i iskustvo pisca poslanice Hebrejima u kojoj sunarodnjake poziva kako je pravo ostvarenje sebe ne u žrtvama Bogu nego u vršenju Njegove volje. To povjerovati i ostvarivati u svakodnevnom životu donosi istinski blagoslov meni samom i svima koje susrećemo na osobnim životnim stazama. Nosimo zato svakodnevno Boga u sebi poput Marije, jer: ON JE BLAGOSLOV!