Datum objave: 02.02.2013

ISUSE, NEMOJ PROĆI IZMEĐU NAS I OTIĆI!

 

Sklonost naša traži uporišta na kojima bismo mogli uzdizati svoju veličinu. Ljudski razumljivo i gotovo postalo normalno, svakidašnje. Zato nam je i teško prihvatiti istinu prave osobne stvarnosti koju drugi prepoznaju, pa ako imaju hrabrosti onda nam nju i ukažu! Napose nam je to teško prihvatiti, makar je istina koju čujemo, ako je servirana izravno, možda i s namjerom da nas povrijedi. To se može dogoditi i ako sami tako doživimo sugovornika iako nije imao ni na kraj pameti povrijediti nas.

 

Kršćani, ne samo da nam namjera ne bi smjela biti ranjavanje tuđeg srca i duše nego iz ljubavi prema bližnjima ukazati na promašaje, a potaknuti ono lijepo i dobro u drugome što će ga učiniti većim i sretnijim. Žalosno je što sve te stvarnosti niti iskazujemo, a ni najčešće ne primamo na takav način. Pitanje: da li se od Isusovog nastupa u Nazaretu išta promijenilo? Istinite činjenice koje je Isus iznio pred svoje sugrađane ih nisu potakle na dublje promišljanje. Ispunile su ih gnjevom koji jedino zlu može voditi! A najgore što se onda dogodilo njima, a može danas i nama ako tako postupimo jest: „Isus prođe između njih i ode.“ Bez Njega može biti samo još više gladi, neimaštine, gube i svega zla od kojeg nas je došao osloboditi! Gnjev nikako ne može prekriti naše promašaje!

 

Onu izreku koju su u Isusovo vrijeme često isticali: „Liječniče, izliječi sam sebe“ današnji svijet doduše često ne ističe, ali u praksi nastoji tako činiti. Mnogi nastoje sami sebi biti dostatni! Misaoni pak, ni oni najveći specijalisti u ozbiljnoj bolesti to ne čine. Znaju da je bolje ako ih liječi drugi isto tako dobar u svom zvanju! Umišljenici u osobnu veličinu tek rade takve greške! Ponizni kršćanin se zato uvijek u muci i tjeskobi obraća Onome koji je već proroku Jeremiji garantirao: „ Neće te nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.“ (Prvo sv. čitanje.) Na Njega je najsigurniji oslon, jer je naše spoznanje samo djelomično. (Sv. Pavao.) On je spoznao da je samo Ljubav ta koja rješava na pravi način sve suodnose. Prema drugima, prema samima sebi i prema samom Bogu, Ljubavi. Za to je potrebno: Rasuđivati, govoriti i misliti ne kao nejače nego kao zreo čovjek. Još više, kao kršćanin koji za sada gleda „kroz zrcalo“, ali vjerujemo da će darom Božjim jednom to gledanje biti – licem u lice! Ako u međuvremenu Isus poradi našeg gnjeva „ne prođe između nas i ode.“ Od toga jedino treba strepiti!