Datum objave: 08.06.2013

„NISAM DOSTOJAN DA UĐEŠ POD KROV MOJ!“

Dobro je s vremena na vrijeme, prosijati kroz sito vjere koju su nam podarili apostoli, ispravnost osobnog odnosa s dragim Bogom. Prorešetati duh koji nas u tome vodi! Da ne bi možda i u nama zbunjujuće nametanje ljudskih težnji poljuljalo  što smo kao zdravi nauk vjere primili od apostola. Zato i u zbornoj molitvi današnje euharistije molimo: „Gospodine, ukloni što nam je štetno, udijeli što nam pomaže za vremeniti i vječni život.“
O čemu bismo to trebali promišljati nakon riječi Božje u današnjoj liturgiji. Evanđelje pred nas stavlja događaj susreta Isusa i satnika, jednog tuđinca, pripadnika porobljivača. Iz tog dijaloga kod svake svete mise molimo molitvu prije same svete pričesti. Gospodine, „nisam dostojan da uđeš pod krov moj!“( Lk 7, 7) Taj stranac osjeća u svojoj poniznosti kako nije prikladno da Učitelj uđe u njegov dom, dom poganina, ali je uvjeren da može učiniti ono što ga moli, ozdraviti dragog mu slugu. Naše misli najčešće odlutaju za nečim senzacionalnim, pa nam onda može izmači nešto bitnije! Razmišljanje ovog stranca više govori o njegovoj stvarnosti u kojoj se našao ili će se naći gubitkom dragog sluge i vjeri da Isus to može promijeniti nego o samom događaju ozdravljenja, jednog novog Isusovog čuda. Kad ja,  koji i nisam netko na visokom položaju mogu svojim zapovijedima mijenjati stvarnost, vjerujem, kudikamo više to možeš ti Isuse. I ne zato što bih te ja nečim zadužio ili obavezao, već zato što si neizmjerno velikodušan u svom milosrđu!
Prisjetimo se toga uvijek i onda kada pristupamo primiti Krista Gospodina u svetoj pričesti. Tko je od nas dostojan, ili tko je Gospodina bilo čime mogao obvezati da nas pohodi u hramu naše duše? Sveta pričest nije nagrada za našu dobrotu, ne umanjujući važnost dostojnog primanja! Euharistija je dar Božji, Božja snaga koja nas ozdravlja od svih naših boleština kako bismo mogli rasti u dobru, postajati bolji, po Božju! Svjesno, na taj način pristupajmo Gospodinu! Onda ćemo i mi sami sve više poput Isusa bez straha prihvaćati i druge koji vape za pomoć bez obzira kakovi možda bili u našim očima. Ni tuđinci među nama, bilo za stalno ili u prolazu, neće više biti stranci koje valja zaobilaziti. Dapače, i sami ćemo usrdno poput Židova moliti Isusa: „Dostojan je da mu to učiniš jer…“(Lk 7, 5) I k stolu Gospodnjem ćemo onda radosnije ići!