DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – C Lk 12, 32-48

PRIPRAVNI BUDITE

Koliko li  nam se samo toga dogodi u životu tako da nas prenerazi iznenađenjem. Ili se samo opravdavamo tim „iznenađenjem“  iako je i  prije bilo očito što se može dogoditi. Poradi  svoje nemarnosti i komocije nismo bili pripravni na ono što nas je zadesilo.  Ponekad sami događaji iznenađenja i nisu tako strašni ako ih na neki način možemo popraviti. Ako nam sadašnjost, usprkos šteti koja se dogodila u prošlosti, omogući saniranje štete, liječenje narušenog zdravlja ili traženje oprosta od onih koje smo povrijedili. Usprkos lošim tragovima i ranama koje smo prouzročili svojim nemarom i nepromišljenošću, ipak  donekle umirimo svoje srce i oslobodimo se tereta koje nas pritišče i prati. Lakše nam je pa i ne razmišljamo kako je negdje ipak ostao ožiljak od ranjavanja, drugome, a možda i nama samima. I to kod „promjene vremena“ možemo osjetiti kao bol! No, mnogo veći  problem nastaje onda kada se osjetimo nemoćni nešto popraviti ili promijeniti jer se u prošlost ne možemo vratiti. Nije nam na raspolaganju za saniranje štete. I materijalna šteta nas muči, a da ne govorimo o ranama srca i duše. Banalni događaj koji nam zorno prikazuje takove nepromišljenosti jest kada je jedan mlad čovjek, praveći se važan pred drugima, brzom vožnjom sletio s ceste i oštetio vozilo koje i nije bilo njegovo. Kada je, hvala Bogu, izašao neozlijeđen iz automobila, samo je s uzdahom prokomentirao: „ Popravit ću ja to, ali zar mi je ovo trebalo?“
Postoje i ljudi koji u svojoj pretjeranoj zabrinutosti za budućnost neprestano žive u strahu od mogućih trpljenja i križeva koji bi ih mogli zadesiti. Kršćani, koji računaju na Božje neizmjerno milosrđe i ljubav nikako ne bi smjeli upasti u takve muke. Pa i oni koji i nisu vjernici ne bi se smjeli time opterećivati. Mudro je kazao jedan mislilac: „ Tko se boji da će trpjeti, već trpi jer se boji! A možda ni neće doći do onoga čega se bojimo!? Ipak, jako je pametno da ne ponavljamo prijašnja ranjavanja, a ne da nemoćni popraviti prošla ne marimo pa onda gomilamo nove rane.
Neke stvarnosti i životno presudne odluke iziskuju i ozbiljnost i budnost! Isus, Gospodin naš, nas u današnjem Evanđelju želi umiriti: „Ne boj se , stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ (Lk 12, 32) Nema straha jer se Otac koji voli svoju djecu, brine za nas! No, tu Očevu ljubav ne bismo smjeli iskorištavati! U svojoj slobodi možemo radije posegnuti za propadljivom prolaznošću nego nastojati primiti od Oca dar nebeske stvarnosti. Problem  na koji nas Isus upozorava nastaje ako bi nas zaskočio trenutak krivog opredjeljenja kojeg više ne možemo promijeniti!
Isus želi otkloniti od svojih, pa makar bilo malo stado“ strah. Ipak, i to malo stado ima zadaću svojom budnošću i pripravnošću ukazivati drugima na susret s Pastirom. Jer, ako znamo volju Njegovu, a  ne činimo kako treba, veća nam je odgovornost nego onima koji nisu znali! Zato, radosno svjedočimo sve što nam je povjereno. Za vječno dobro svoje i drugih!  Isus blagonaklono upozorava: pripravni budite!