DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – B Mk 10, 17-30

KOCKANJE ŽIVOTOM, I SADAŠNJIM I VJEČNIM?

Često slušamo kako u vrijeme krize i neimaštine najviše ljudi poseže za rješenjem u igrama na sreću. Kao i na svim poljima života tako i u tome, u prvi plan dolazi eventualni dobitak koji je netko ostvario, a veliko mnoštvo gubitnika nitko i ne spominje. Ljudski mudro za one koji tako ostvaruju velike profite za sebe, a pogubno onima koji upadaju u sve veću ovisnost i na kraju u krajnju bijedu. Nisu ni pomišljali posegnuti za znanstveno potvrđenim proračunima koji jasno pokazuju kako pojedinac ima minimalnu mogućnost nekog dobitka.

Ima ih koji mudro posežu za najnovijim znanstvenim dostignućima i nastoje ih provesti u svakidašnji život kao rješenje svih nevolja. Tako se nedavno moglo čuti u jednoj emisiji da je znanstveno dokazano kako je veoma vrijedno za ljudsko zdravlje barem jedan dan tjedno biti vegetarijanac kako bi se organizam pročistio od štetnih tvari u njemu. Znanstveno mudro, zar ne? Samo što se toga čovjek ne laća. Radije sluša želje srca nego glas mudrosti ma od koga ona dolazila. Razlozi? Ima ih toliko koliko si tko želi uvjerljivije potvrditi osobne stavove. Znanost? Nebrojeno je puta neku spoznaju kao nepobitnu zamijenilo nešto potpuni suprotno? Moglo bi se do u nedogled nabrajati. A Božji autoritet i onako tijekom ljudskog postojanja na zemlji kao i danas mnogima i nije vrijedan spomena! Ta, zar nije već davno nešto rečeno o gore navedenoj „znanstveno dokazanoj“ činjenici? Ali, tko bi se obazirao na „neznanstvenoj“ pobudi koja je izrečena prije par tisuća godina kako treba izbjegavati neumjerenost.  Pa mi živimo u dvadeset i prvom stoljeću! Ni za ovozemaljski  život ne marimo baš koliko bi trebalo.  Ako nam nešto nije po volji, ne obraćamo pozornost na „zdrav život“. Neće baš nas nešto loše dohvatiti. Čemu nas onda Isus uznemirava u današnjem Evanđelju pitanjem nekog zaostalog čovjeka od prije par tisuća godina o onom drugom, vječnom životu: „Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Mnogi suvremenici će se na ovo pitanje samo nasmijati. Ipak bi bilo mudro promisliti razliku kockanja kratkotrajnim ovozemaljskim životom i onim vječnim promašajem života u kraljevstvu Božjem? Dok živimo ovdje mnogošto promašenog se još dade popraviti, ali nakon posljednje točke ovozemaljskog života više nema popravka! Postoji li nešto tako sraslo sa našim srcem da se doživimo nemoćnima odreći se nečega od čega ovisi vječnost naša. Ako je tako, zašto ne posegnemo prihvatiti se Onoga kojemu je sve moguće!  Na snebivanje apostola o osobnom spasenju Isus jasno odgovara: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“

Da ne bismo u svojoj nemoći posegnuli za stvarnostima koje bi nam još više otežavale put spasenja, treba iskreno priznati: kad bi se i jedan čovjek sam mogao spasiti onda ne bi bio neophodan Isusov dolazak među nas. Jedina sigurnost spasenja je u Njemu. Manimo se kockanja s onim najdragocjenijim što imamo, životom. Put sigurnog  spasenja je u Onome koji je položio život svoj za nas! Zahvalno prihvatimo baštinu koju nam Gospodin daje!