Datum objave: 11.10.2013

MILOST JE TVOJA PRAVO NADAHNUĆE NAŠE VJERE!

 

„Gospodine, neka nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro.“ Tim nas vapajima zborna molitva današnje nedjelje želi uvesti u slavlje kojim Božji narod, okupljen oko Krista, slavi zajedništvo s dragim Bogom i međusobno!
Svjedoci smo kako život naš isprepleću radosni i dobri trenuci, ali ne izostaju ni takve stvarnosti koji taj isti život čine gorkim, ljudski gledano možda i nepodnošljivim. Doživjeli su to i gubavci o kojima govori  današnje sveto Evanđelje. Bili su zamijećeni samo onda kada su odredbom zakona morali druge upozoravati da ih izbjegavaju kako ih ne bi  dohvatila ista kob kao i njih.
U dobru je lako previdjeti nevolje drugih. No kad nas same one sustignu, poželimo da ih drugi prepozna, a još više da nam ih pomogne otkloniti  ili barem ublažiti! Vjerojatno su naši vapaji za pomoći i glasniji od ovih gubavaca! Nažalost, najčešće naše potrebe završavaju na ovozemaljskim nevoljama. Osobno udaljavanje i izlazak  iz Božje zajednice, Crkve, često ni ne primjećujemo kao neko zlo, pa nemamo onda ni potrebe vapiti za ozdravljenjem i povratom među zdrave. A i bismo trebali biti oni koji slijede Život, Isusa Krista kojem je i upućena zborna molitva cijele zajednice. Dobri Bog je taj koji jedini u nama i započinje, i nadahnjuje i prati, pa i ostvaruje sve dobro, duhovno i tjelesno. Ako nas je guba samovolje udaljila od zajednice, prihvatiti Krista nije lako. Sjetimo se samo apostola Tome i njegovog iskrenog vapaja: „Gospodin moj i Bog moj!“ Dakako, naš bi vapaj morao izvirati iz dubine vjere kao o onih desetero gubavaca. Njihov vapaj Isusu sveti Luka prepoznaje prvenstveno u ispovijedanju vjere u Njega koga je Otac poslao. „Smiluj nam se“, vapaj je koji uvijek leti Bogu! To je ispovijest vjere u Isusa koji je Gospodar života i smrti. A Život je u zajednici vjere, Crkvi. Zato ih Gospodin i šalje da se pokažu svećenicima, upraviteljima njegovog doma. Vrhunac ozdravljenja na život treba se dogoditi u Očevoj kući. Novi pak Očev dom gradi Gospodin Isus! Stranac to u svojoj tjelesnoj preobrazbi na ozdravljenje jedini prepoznaje. Zahvalan, odlazi tamo gdje prepoznaje da mu je mjesto. Kod Gospodina! To je kuća koju bismo trebali prepoznati kao svoju. Kuća u kojoj se utvrđuje naše ozdravljenje, i koja zauvijek postaje i naš dom! Jesmo li uistinu ozdravili? I samo tako postali živi svjedoci te zajednice?
„Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. (Ps 98, 3) Svi mi, članovi Crkve kojoj je Isus glava, dužni smo svjedočiti Božje spasenje, i strancima. Ako oni ne prepoznaju zajednicu ozdravljenja, pitanje koliko ju mi sami kao takovu živimo i svjedočimo? A možda ju stranac usprkos naše nezahvalnosti ipak prepozna? Naravno,Gospodinova milost i nadahnuće nema granica!