DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – B Mk 9, 30-37

PRIHVATITI JEDAN DRUGOGA KAO SAMOG GOSPODINA!

Rasprave i prepiranja, kružoci i seminari o pojedinim ljudskim pravima ni trenutka ne prestaju. Nema dana, a da se u dnevnoj tiskovini ili u eteru nešto ne brani ili napada! Ne bi li bilo jako dobro danas si u razmišljanju postaviti pitanje, ne gledajući bilo kakva ljudska uvjerenja ili vjerske pripadnosti: a koliko li se crnila, papira i riječi  troši na obranu dobrote ljudskog srca? Dobrote koju toliki jednostavno svjedoče u svakodnevnom svom životi. Dobrote radi koje su nebrojeno puta šikanirani, vrijeđani, izrugivani. I to od ljudi koje do tog trenutka nisu nikada ni susreli. Možda je upravo ta dobrota uzrok koji uznemiruje drugoga. I to mu biva dovoljnim razlogom uzeti si za pravo gaziti  to dobro srce računajući poput ljudi iz knjige mudrosti: najbolje se riješiti takvih ispred očiju da nam ne smetaju u našem ponašanju jer sama njihova prisutnost uznemiruje naša srca koja nas podsjećaju na naša nečasna djela i namjere! I za nepravde takovim dobrim ljudima lako nalaze opravdanja i logike misli: Provjera ljudskim nepravdama , pokazat će ispravnost njihova načina života, pravo stanje njihove dobrote. A davno je već izmudrijano kao se ne mogu izjednačavati jabuke i kruške, ljudska i Božja mudrost! Poruga i muka, proizvodi ljudske mudrosti, prema apostolu Jakovu iz današnjeg drugog čitanja, nikako se ne možemo izjednačiti mudrošću odozgor koja u svojoj čistoći izvora donosi mirotvornost, milosrđe, pravednost, mir …

Privilegirani apostoli, i nakon iskustva Isusove preobrazbe, poslije silaska s gore, nastavljaju svoja ljudska razmišljanja, rasprave o čovjekovoj veličini. Ništa strano ljudskoj naravi! Možda nisu ni slušali pažljivo kad im je Isus govorio o svojoj patnji, križu. Prepoznajemo li i sebe u tome? Još nisu bili dorasli uspoređivati sebe i svoj trenutak prema Isusovoj stvarnosti preobrazbe na gori. A da jesu, onda bi mogli uočili još uvijek ogromni jaz koji nas dijeli do zadanog cilja. Ugušiti ovakvu spoznaju u sebi, lakše je nego poduzimati napore u rastu prema zadanom cilju vječnosti. Lakše je maknuti ili diskreditirati čovjeka koji nas uznemiruje svojom dobrotom nego se potruditi uz Božju pomoć rasti u dobru. Pitamo li se barem ponekad: jesam li ja danas barem malo bolji čovjek, kršćanin, nego sam to bio jučer? Ili mi i dalje drugi svojim dobrim srcem smetaju tješeći se: Ja sam još i dobar naspram onim drugima!

Isus nam danas daje pravi kriterij usporedbe i procjene stanja osobne razine na kojoj smo trenutno. Ponajprije, ponizno prepoznajmo da samo osobnim, ljudskim trudom i ne možemo do nečeg uzvišenog, koliko god nam neka služba ili položaj koji smo postigli izgledao velikim! Tek kada se djetinjim pouzdanjem bacimo u Isusov zagrljaj, kao dijete, puni povjerenja u Njega, postat ćemo veliki, prvi. I tek onda nam neće biti teško prepoznati i prihvatiti Božju ljestvicu vrijednosti koja je mjerilo nečijeg dostojanstva i veličine! Tog trenutka, kada u našim životima neće više biti mnoštvo Isusa prema vlastitoj potrebi, nego samo jedan jedini, autentični, kakvog nam je Otac nebeski darovao,moći ćemo prihvatit svoju veličinu ma kakva ona bila u tom trenutku. To je pravi temelj rasta i uzdignuća. I druge ćemo onda prihvaćati kakvi jesu,  kao da primamo samog Gospodina! Tek tada će uznemirenost našeg srca dobrotom drugoga biti na naše  dobro.