DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C Lk 16, 1-13

KRAMA ILI PRAVE VRIJEDNOSTI?

Da je vječna Božja riječ u svako vrijeme svježa, suvremena i nepromijenjena, riječ koja u svakoj generaciji nalazi nevjerojatnu primjenu u svakodnevnom životu ljudi, potvrđuje i današnji odlomak svetog Evanđelja. Ne trebamo se tome čuditi jer je upućena čovjeku, za sve generacije i sva vremena. Razne mane se prilijepile uz ljudsku narav i ne puštaju čovjeka iako je Isusov poziv na obraćenje već davno odjeknuo! Možda  su samo načini stjecanja nepoštenog bogatstva promijenili masku, ali se i danas i u svako vrijeme događaju. Da li je to posudba u naravi da bi nevoljnik proživio, ili je u pitanju suvremena moneta kao franak ili euro, na isto mu dođe. Dobra ovoga svijeta dade dragi Bog svoj svojoj djeci, ali neki misle da je sve samo za njih. Gomilaju nepošteno bogatstvo otimajući i onaj dio koji bi trebao pripasti drugima. Opravdanje se nalazi u raznoraznim izgovorima kao što je sposobnost stjecanja, talentiranost, sreća i još štošta drugoga. Pa i Isusova pohvala nepoštenog upravitelja nas može zbuniti. No, njegova se  pohvala  sigurno ne odnosi na nepoštenje. Pohvalno je to što, pa makar i zbog polaganja računa, to nepošteno stečeno koristi za dobro. Problem je što čovjek svoju promućurnost i snalažljivost ponajviše koristi u škripcu ovozemaljskih nedaća. Pa i  vraćanjem nepošteno stečenog ako nije uspio nekom drugom smicalicom. Na to da će Gospodar jednog dana svakog priupitati o njegovom upravljanju povjerenim, riječ je o vječnosti, čovjek često i ne pomišlja. Gospodin nas želi ozbiljno upozoriti. Važno je i u prolaznim vrijednostima dobro posložiti ljestvicu vrijednosti, pa ćemo onda lako prepoznati neprolazno, te sve što imamo upotrijebiti da ga i ostvarimo! I mali džeparac djeci  razotkriva kako se odnose prema povjerenim dobrima. Način raspolaganja povjerenim pokazuje roditeljima mogu li ići ili ne na veće povjerenje!? Stara je već poslovica u našem narodu: kad djeca imaju novaca, kramar prodaje. Ako i mi razmišljamo na dječji način, i nama će se kao nešto vrijedno prodati mnogošto bezvrijednog!   Možda smo i mi među onima naivnima koje Isus opominje, kako bismo se još na vrijeme mogli osigurati za mjesto u vječnim šatorima? Ili i dalje ne marimo?