Datum objave: 23.08.2012

LJUDSKI PUTEVI I BOŽJA PONUDA

 

Ne čini li se kako  i mi „odrasli“ jako često donosimo odluke poput djece kojima se ne možemo načuditi zašto odlučuju srcem, a ne zdravim razumom. U liturgiji prošle nedjelje smo pozvani da se okanimo djetinjarija. Jesmo li se na to razumski odlučili ili smo ostali na istom kao i do sada? Ili smo naš odnos s dragim Bogom još više zaoštrili? Možda je tome upravo uzrok taj što vjeri pristupamo samo razumom, a doživljaj susreta s Isusom izbjegavamo upravo zato što je to za „malu djecu.“ Vrijedno bi bilo promisliti nisu li upravo naše „razumske“ odluke suprotne Isusovom pozivu zato jer nas srce vuče drugamo, a ne k Onome koji ima „riječi života vječnoga!“ Mislimo da smo odlučili zdravom pameću, a ne srcem! Možda je upravo to najveća djetinjarija što se igramo odraslih, a još smo nedorasli, barem kad je riječ o našem odnosu s Bogom.

 

Isusovim slušateljima, kojih je bio lijep broj, bio je cilj da im osigura lagodan život. Za druge zahtjevne navještaje nisu bili zainteresirani. To je za njih bilo pretvrdo i preteško. Tako tvrdo da nisu bili kadri ni slušati. Nismo li se i mi često našli u takvim suprotnostima s Bogom? Mnogi tada dožive lom vjere čije posljedice idu do toga da izaberu vlastiti put osame umjesto da nastave s Isusom. A Isus, ne mijenja niti ublažuje svoje viđenje čovjekove sreće. Uostalom, kakav bi to bio Bog kad bi malo malo mijenjao svoje mišljenje, svoju apsolutnu istinu? Ne oduzima slobodu onima koji odlaze navlačeći ih za rukav poput prosjaka ili nekih „navjestitelja vjere“ samo kako bi imao što više sljedbenika. Apsolutna Božja Istina nema kompromisa kakve mi ljudi često činimo ne razmislivši o šteti koja tim kompromisima nastaje. Dapače, i oni najbliži imaju slobodu biranja ostanka ili odlaska. Sam Isus svojim pitanjem „da možda i vi ne kanite otići?“ im želi olakšati odluku, kako se ne bi radi nekog obzira odlučili drukčije nego sami žele.

 

Kako li samo često ovo Isusovo pitanje i u nama otvara naše osobno raskršće odluka. Petrovo iskustvo vjere koje je stekao u druženju s Isusom zasigurno mu je pomoglo u odgovoru. I ne samo njemu nego i drugima oko njega. „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ Možda tog trenutka i nije bio svjestan svega izrečenoga, ali mu je i srce progovorilo da je Isus onaj Svetac Božji, obećan od Oca Abrahamu i potomstvu njegovu. I jedini On ima ono za čim misaoni čovjek traga cijelog života! Jesmo li mi među onima koji su pronašli, ili još uvijek tražimo?

 

Čovjek valjda čitavog života čeka upravo takav susret s dragim Bogom. Žalosno je ako ne bi prepoznali taj čas Božjeg pohođenja!