DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU - C Lk 13, 22-30

VANI ILI UNUTRA ?

Luka nam najprije daje neki opći poda­tak: Isus je putujući učitelj. U tom je neumoran. Žuri se da obiđe svu zemlju Božjega naroda. I evo, netko ga usput upita: „Gospodine, je li onih koji se spasavaju malo?“ Isus ne odgovara izravno. No upozorava da je potrebna borba, i to teška, upravo smrtna borba (agonija, stoji u izvorniku). Upotrebljava sliku o „uskim vratima“. Treba se dakle pro­biti. Upozorava i na moment krajnje presudan. Vrijeme spasenja nije beskonačno. Ono ovisi o miloj volji Boga, gospodara povijesti. Stoga treba iskoristiti svaki trenutak, jer svaki je presudan. Kako je dramatična, upravo tragična sudbina onih koji se nađu pred zaključanim vratima, onih koji nisu na vrijeme mislili na spasenje! Kako je teška riječ: „Ne poznam vas!“ Ta je riječ još teža i užasnija kad čujemo na što se ti nesretnici pozivaju. Pričinjalo se kao da su prijatelji Božji. No glas iznutra - iz dvorane spašenih koji su se „borili“, koji su ušli „na uska vrata“, koji nisu zakasnili - taj je glas još neumoljiviji. I na kraju dolazi tipično Lukin tekst. Isusova je to riječ, no na takve je Luka bio osjetljiviji od drugih evanđelista. Spasenje Božje koje oglašuje Isus ponuđeno je svima. No ljudi se prema toj ponudi ne odnose podjednako. Jedni haju i ne haju. Grade svoju sigurnost na krivim temeljima. Kako li će se iznenaditi kad u kraljevstvu Božjem ugledaju one – „s istoka i zapada, sa sjevera i juga“, to jest odasvud - one za koje su oni smatrali da im nije tamo mjesto. A sami, koji su računali da im to kraljevstvo po nekom „pravu“ pripada (kao Izabrani na­rod), ostat će vani. Sva je težina ovog evanđelja u ovome „vani“ i – „unutra“. Sada istom shvaćamo težinu onog pitanja tko li će se spasiti? No to nije naše pitanje. Naše je, želimo li se spasiti, „borimo“ li se za to, mislimo li na to na vrijeme, nastojimo li se probiti na uska vrata? Ne, nitko neće propasti tko se sam ne upropasti.

Bonaventura Duda