DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – C Lk 17, 5-10

SLUGE BESKORISNE ILI PRIJATELJI?

Vrijedno bi bilo kad bismo se češće sjetili zapitati se jesmo li potrebni vjere!? Mnogi nastoje istaknuti da su vjernici, ali promatranjem životnog stila i djelovanja može se lako zaključiti kako im vjera i nije potrebna. Žive kao da i ne postoji nešto takovo u njihovom životu.
Druženjem s Isusom, apostoli su u jednom trenutku prepoznali nedostatak svoje vjere i osjetili potrebu zamoliti Isusa da im on tu njihovu vjeru umnoži. Za slijediti njega i njegovu radosnu vijest neophodno je imati mnogo više snage i povjerenja u dobrog Boga i zato slijedi vapaj za vjerom. Oni  su već bili na neki način vjernici, ali su u toj svojoj vjeri osjetili mnogo nedostataka i propuha! Slijediti Isusa je zahtjevno, a oni se osjećaju slabima. U nekim trenucima osjećaju da je bolje i  ne pokušavati ono na što Isus poziva. Podsjetimo se kako su zaključili da je bolje ne ženiti se kad je Gospodin govorio o ženidbi. Ili, kad uspoređuje prolaz deve kroz iglenu ušicu i bogatašev ulazak u kraljevstvo nebesko, apostoli se pitaju:  tko se onda može spasiti!? Takvo pitanje može sam sebi postaviti svatko od nas u svakom trenutku kad se osjetimo kako put do spasenja nadilazi sve naše sile. Kad se jednostavno osjetimo nemoćni pred vječnošću kojoj težimo.  U svim trenucima kad prepoznamo malenost naše vjere!
Nakon zornih Isusovih pokaza što bismo , pa i malom vjerom, spektakularno mogli činiti, želi nas otrijezniti i usmjeriti na ono bitnije. Veličina naše vjere, napose u naše sposobnosti i djela, nije presudna na putu života. Presudno je povjerovati Božjem pozivu i činiti koliko nam naše ljudske sile dopuste. Pa i kad mislimo da smo ama baš sve učinili kako treba, biti će to malo kao zrno gorušičino.  Koga možemo obvezati na nešto ma činili sve što smo dužni učiniti? Ni ono „sve“ nije dostatno!
Izvor naše pune radosti može biti samo u vjeri koja nam govori: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće."(Mt 19, 26)  I s malo naše vjere Bog je taj koji  čini nevjerojatne stvari. U nama i oko nas!  Pa i kada sami sebe doživimo kao „sluge beskorisne“, raduje nas ono Isusovo: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ Iv 15, 15) Kad Isus govori o beskorisnim slugama ne želi nas poniziti. Želi nas samo prizemljiti kako bismo spoznali da sve ne ovisi o nama. Nošeni vjerom činimo sve što je u našoj moći. Možda spoznamo da je to sitno kao i naša vjera, ali čudesna djela neće izostati, ta dobri Bog je taj koji ih čini. I nama, i u nama!