DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B (Mk 9, 38-43. 45. 47-48)

I DRUGI MOGU ČINITI DOBRO, SABIRATI S ISUSOM!

U vremenima dok još gotovo i nije bilo štampe ili knjiga duhovnog sadržaja, niti vjerskih udžbenika po kojima bismo saznavali barem bitne sadržaje naše vjere, pa i u vremenima kada je i sama pismenost bila rijetka, sadržaji oslikanih zidova crkve poučavali su puk istinama vjere. I sami propovjednici su koristili nedjeljna okupljanja vjernika na Euharistiju da bi takozvanim „tematskim propovijedima“  poučili vjernike barem glavne vjerske istine. Današnja nam sveta čitanja, gotovo bismo mogli reći, nuđaju jednu takvu mogućnost, malko utonuti u sadržaj „glavnih grijeha“ o kojima smo zasigurno slušali na pripremama za sakramente.

Nemojmo odmah pomišljati kod spomena glavnih grijeha kako su tako nazvani jer su zasigurno najveći!? Važno ih je doživljavati u svjetlu njihove uzročno posljedične stvarnosti: te osobine čovjeka su najčešće uzrok drugim grešnim posljedicama. Neke od njih donose današnja sveta čitanja, počevši od Knjige Brojeva, preko Jakovljeve poslanice do evanđelista Marka u čijem odlomku stoji opis Isusova poučavanja svojih najbližih učenika.

Počnimo od oholosti. Razorna sila u čovjeku koja dovodi do zavisti. Ako netko čini nešto dobro kao i ja, ili možda čak i bolje od mene, nije li u mome taboru treba ga onemogućiti. Pa da je i Duhom Božjim nadahnut, treba mu začepiti usta jer govori možda o mojoj pohlepnoj škrtosti koja ni čašu vode ne daje bez računice. Ni Isusovi učenici nisu izuzeti od takve infekcije. Tu se ne misli samo na one koje je Isus na putu u Jeruzalem posebno poučavao. I mi, današnji njegovi, trebali bismo se osloboditi takvih tereta naših naravi te upiti Njegov Duh u naša srca. Duh koji progovara: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ I darovana čaša hladne vode govori da je onaj koji ju daruje u Isusovom taboru iako nije toga ni svjestan!  Crkveni dokument „Dominus Jesus“ lijepo ističe kako i oni koji žive po svojoj savjesti i ne znajući prianjaju uz Krista i tako se po njemu spašavaju. A oni koji Isusovim sebe smatraju, neka ne ispuste s uma kako s Isusom treba „sabirati, a ne rasipati“. Da se ne bi dogodilo da ostanemo sami sa sobom, bez Isusa.

Biti Kristov znači iz svog života isključiti, odsjeći sve što može dovesti u zabludu mene samoga ili bilo koga koji me susreće na stazi života. Svatko to može samo snagom Božjeg Duha! A Duh puše gdje hoće. Ne po našoj direktivi. I glavni grijesi nam doprinose prepoznati se jesmo li pravi ili lažni proroci. Jesmo li osposobljeni odreći se, pa i radikalno, nečega što nas prijeći ući u život ili ostajemo pred ponorom radi nekih trenutnih „mlinskih kamenova“ koji će nas lako povući za sobom ako se zakotrljaju u ponor. Da li Duh progovara u nama ili oholost, škrtost, zavist … Ako po Duhu prepoznajemo, lako ćemo uočiti i činiti dobro, sabirati s Isusom. Svi to mogu, pa i oni drugi!