Datum objave: 07.09.2012

ZAŠTO NAM SRCA ZAMUCKUJU?

 

Ne jednom smo imali priliku doživjeti kada se netko zdravog sluha i govora znao izrugivati onima koji su imali na tom polju nekih nedostataka. I mi sami, ako i nismo iskorištavali takovu tuđu nevolju, a ono smo barem ponekad, možda ne i u prisutnosti takovih osoba, ipak ispričati koji vic o tome. Vjerujem da to  nije bilo iz zlog srca, ali bi bilo vrijedno o tome promotriti svoju osobnu stvarnost u svjetlu svetih liturgijskih  čitanja današnje nedjelje. U duhu prošlonedjeljnog razmišljanja kako čovjekova zloća ne ulazi u čovjeka nego iz njegova srca izlazi, bjelodano je da ni danas nije prvenstveno riječ o tjelesnim nego o duhovnim nedostacima!

 

I u našem životu ima podosta trenutaka kada nam  „ preplašena srca“ zamuckuju kako kaže prorok Izaija. Ili se jednostavno pravimo da niti što čujemo niti vidimo, a posljedično tome ostajemo i nijemi. Uzrok tome su najčešće oni sa „zlatnim prstenjem i u sjajnoj odjeći.“ (Sv. Jakov ap.) A posljedica svega je ta da i mi i oni ostajemo zakinuti za iscjeljiteljski susret s Isusom. Da bismo ozdravili potrebno  je prići Gospodinu. Ako taj korak pristupa nismo sami kadri učiniti, kako je lijepo i životvorno u tim trenucima imati prijatelje koji će nas, pa  makar i doslovno donijeti Isusu. Sretni su oni koji imaju takve prijatelje!

 

Želimo li živjeti, neophodno se Isusu otvoriti i dopustiti mu da u taj naš ovaj i ovakav život kakav jest da jest, pun nedosljednosti, nevjere i lutanja, svoje prste On umiješa! Otvorenih ušiju  moći ćemo ga tada jasno i glasno čuti.  Tada neće nitko moći Božju riječ nadglasati svojim ponudama, a ni jezik nam ne će više zamuckivati. Srca će prestati biti preplašena. Ne samo naša nego i onih koji nas okružuju! Zahvala će Bogu možda  u očima drugih izgledati preko svake mjere, ali u tome sebe zateći samo će biti znak je našeg pravog, nepatvorenog, osobnog susreta s Isusom. I pogled će nam od toga trena biti otvoreno uprt u nebesa! Za nas same, ali i za druge! I živjet ćemo život čineći dobro!