DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – B (Iv 6, 51-58)

„OSTAVITE DJETINJARIJE DA BISTE ŽIVJELI“ (Izr 9,6)

Često odrasli zamjeraju djeci da se ponašaju djetinjasto. Ne razmišljamo baš uvijek kako je to svojstveno djeci. A mnogo puta ni ne zapažamo kako se i mi odrasli djetinjasto ponašamo. Dapače, u pojedinim situacijama znamo biti uvjereni kako je upravo naš način razmišljanja apsolutna istina! Ili još i gore, posvojimo tuđe nepromišljene misli i istine i nepromišljeno ih i drugima naturamo kao nešto veliko i mudro.

Jedna od takvih djetinjasto nedomišljenih mudrosti odraslih je kako je vrijeme i nasušna potreba Crkvi mijenjati se sukladno „suvremenim stremljenjima svijeta.“ I to možemo čuti ne samo od onih koji nisu članovi Crkve, nego i iz usta „vjernika.“ Nikakvo čudo takvo nešto od onih koji nisu pripadnici Crkve , niti su se potrudili proučiti pravu stvarnost. Iznenađujuće je takvo promišljanje onih koji su članovi te iste Crkve, a o njoj ne znaju, pa može se reći, ništa.

Bilo kako bilo, moramo priznati da su u pravu svi koji od Crkve traže promjene! To je u temelje Crkve ugradio i Onaj koji ju je osnovao, koji je Glava te Crkve i bez kojeg Crkva ne bi postojala, jer bez glave nema života. Ostale dijelove  tijela Crkve, sve nas, krštenjem ugrađene u tu živu građevinu, Glava Crkve, Krist Gospodin, neprestano poziva na obraćenje, promjene. Nisu to pozivi promjene ustrojstva Crkve. Ne može to biti pragmatično ugađanje  nekim ljudskim prohtjevima samo da bi se moglo reći da je to najmasovnija organizacija na svijetu. Oni koji Crkvu doživljavaju samo kao neku utjecajnu, ili možda najutjecajniju organizaciju, pa im taj utjecaj čak i smeta, rado bi ju vidjeli kako puše u ista jedra kao i oni. Međutim, Crkva kao tijelo Kristovo, sazdano od živog kamenja krštenika, je nešto sasvim drugo. Ni mnogi članovi te iste zajednice ne razumiju svu bitnost kojoj pripadaju po krštenju. Kad govore o mijenjanju, misle na nekog drugog, a trebali bi sami sebi posvijestiti da su oni ti koji se trebaju mijenjati, postati zdravi, živi članovi Crkve. Mi se moramo mijenjati, iz dana u dan biti sve više pokristovljeni, a to nikako nije prilagodba Boga i njegovih normi vlastitim prohtjevima. Lijepo nam je o tome kazao Isus: „ Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese.“ (Iv 15, 1-2) To se čišćenje događa u onima koji istinskom vjerom blaguju KRUH ŽIVOTA. To se i nije baš dopalo  onima iz današnjeg Evanđelja koji su slušali Isusov govor, a ni mnogima u današnje vrijeme. Mnogima nikako da se misli uzdignu u više sfere. Slobodni su Boga i njegovu ljubav odbiti, ali je iluzorno željeti Boga upregnuti u svoja kola!

I mala djeca nagonski žele pobjeći od smrti! A zašto mnogi odrasli djetinjasto i uporno žele druge i sebe uvjeriti kako je smrt vrednije od života, da je ništa više od nešto!?  „Ostavite djetinjarije, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti. (Izr 9, 6 – prvo sv. čitanje.) „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“ (Iv 6, 58)  – riječ je Gospodnja!