Datum objave: 09.10.2010

DOĐIMO I MI PRED ISUSA S PITANJEM I MOLBOM
ZA NAŠU VJERU?

 

Isusovi učenici u današnjem evanđelju pred Isusa dolaze s pitanjem vjere na prvom mjestu i s molbom UMNOŽI NAM VJERU. Premda u potrebama, vidimo da oni Isusa ne mole niti za poboljšanje životnog standarda niti da ih pouči kako bi se bolje snašli u društvu, nego apsolutnu prednost daju vrijednosti vjere. Prepoznajem li ja vjeru kao osobito dragocjen, jedan od najdragocjenijih Božjih darova? Vjera je uistinu DAR. Vjera je nešto drugo i nešto više od nekog znanja o vjeri. Dar vjere bi morao dobiti viši položaj među mojim životnim vrijednostima.
Pitanje koje su učenici uputili Isus govori kako oni pretpostavljaju da imaju nekakvu vjeru. Ali Isusov odgovor: Kad biste imali vjere…, kao da ih upozorava da kod njih zapravo vjere nema niti koliko je zrno gorušićino. Apostoli se na to nimalo ne vrijeđaju. Ta to govori njihov Učitelj koji sve bolje zna od njih, pa i o njima samima. Ne mrmljaju niti ne rogobore na tu njegovu primjedbu. Prihvaćaju Njegove riječi kao dragocjenu pouku koja im posvješćuje stvarnost i pomaže da idu prema onome što bi željeli postići. Zrno gorušićino doista je nezamjetljivo. Ali prema Isusovim riječima to zrno može uzrasti u razgranato stablo koje je vidljivo i koje onda Božjim stvorenjima rješava i životna pitanja, a ne samo neko popunjavanje trenutačnih potreba ili prohtjeva. Gledajmo i našu vjeru na taj način.

 

Za Isusa ne postoji malo ili puno vjere, nego samo vjera i nevjera. Kao što i čovjek ne može biti malo živ ili malo mrtav. Apostol Pavao podsjeća da čovjek živi od vjere (Rim 1, 17). Kako je s našom vjerom? Imamo li je ili nemamo? O kakvoj bismo vjeri mogli govoriti kod roditelja koji svoju djecu žele pripremiti za prvopričesničko slavlje, a ne za trajno vrednovanje i korištenje sv. Pričesti bez koje nema života? Svoju vjeru možemo i sami izmjeriti prema našem vrednovanju Presvete Euharistije (što se vidi po sudjelovanju u Misnom slavlju, a onda i po svakoj gesti koju činimo kad ulazimo u crkvu). O kakvoj se vjeri možemo govoriti kod krizmanika ako već i roditelji prihvaćaju kao normalno da je sakrament Potvrde oproštaj s vjerskom zajednicom? Po kakvoj vjeri će roditelji svoje krštenike uvesti u život svoje župne zajednice – Crkve, ako su već i sebe uspjeli uvjeriti da je to nemoguće i da za to nema vremena? Od takve "vjere" nitko ne ŽIVI, ali mnogi – i pojedinci i obitelji i zajednica – od takve "vjerske" prakse umiru, nestaju.

 

Vjera je dar od Boga o kojem ovisi naše biti ili propasti – da, i za vječnost. Taj dar mi možemo zahvalno primiti i čuvati, ali ga možemo i obezvrijediti, prezreti i na kraju izgubiti. Obilježje Isusovih učenika je vrednovanje dara vjere i želja da taj dar razvijaju. Bez vjere ne može ništa dobra živjeti i rasti, a niti se može čupati što treba čupati.