JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – C Lk 7, 36-50

U MENI ŽIVI KRIST?

Kad nam u životu nešto krene po zlu kako se postavimo? Možda ponajprije uzrok promašaja tražimo u drugima? A možda se poneko i zapita: „ U čemu, ili gdje sam pogriješio? Možda i uspijevamo biti korektni ljudi, ali nismo savršeni da bismo mogli uvijek sebe doživljavati  apsolutno ispravnima!
Dobro se pitati, ne riječima nego iskrenim promišljanjem: tko ili što u meni živi? Tako je činio i sveti Pavao smatrajući da njegov život ima vrijednost samo ako u njemu živi Krist! Bez Isusovog otkupiteljskog djela, njegovog predanja za nas,  naš život nema opravdanja, oproštenja grijeha! Nema oproštenja ni ako ne prepoznamo svoju grješnost ili ju čak i niječemo. Tek nakon svoga pokajničkog priznanja dragi Bog po proroku Natanu poručuje: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.“ (2Sam 7, 10) Grijeh čovjeka ubija! Milost Božja nas vraća u život. Sva ta ljudska životna drama opisana je u današnjem Evanđelju.
Što ili tko iz današnjeg svetog Evanđelja zaokuplja naše misli? Možda grješna žena, domaćin Šimun, ili Isus u svom milosrđu? Isus nam uvijek mora biti os oko koje se vrti sav naš život! „U meni živi Krist“ – kaže sveti Pavao (Gal 2, 19) Ako je i sa nama tako, onda ponizno dozvolimo Isusu da nas pouči kako se odnositi pred Bogom  prema drugima. Isus govori ženi. Isus se obraća i Šimunu – meni. Na koga je Isus potrošio više vremena za pouku, kome se obratio s više rečenica? Lako je uočiti da sam to ja, Šimun.  Poučava nas što i kako otvoriti svoju dušu da On zaživi u nama kako bismo se na njegov način mogli odnositi jedni prema drugima. Kako Njegovim prosvjetljenjem možemo uočiti svoju grešnost, Njegovom snagom možemo to priznati Bogu i sebi ne obazirući se na osude drugih. Kako Njegovim oproštenjem možemo krenuti dalje u miru!
 

Bože, mi nemoćni i slabi koji se ufamo u tebe, snago naša, nas nemoćnih: molimo te da ti voljom i djelom omilimo. (Zborna molitva.)