Datum objave: 01.03.2014

DANAS JE NAJVAŽNIJI
Svatko od nas, netko više, netko manje, sklon je pohvalama. Ugodno je čuti nečije priznanje za nešto učinjeno, pa bilo to i po obavezi i dužnosti. Lijepo je kada netko prinijeti našu zauzetost i predanje za neko dobro. Nažalost, mnoga dobra djela prolaze nezapaženo. Ima toliko dobrih ljudi kojima, usprkos njihovoj zauzetosti i predanju dobru, čitav život prođe, a da za to ni pohvalu nisu dobili. Nitko nije ni njih same, a ni njihovu dobrotu ni primijetio!  A koliki od nas bismo, da njih i njihovih dobrih djela bilo nije,  imali kudikamo mukotrpniji život. Spomenimo se barem naših očeva i majki! Možda njihovu dobrotu zamijetimo tek onog trenutka kada ih izgubimo.
No, ima netko koji ih sigurno neće zaboraviti! O tome nam govori sveti Pavao u odlomku poslanice iz današnje liturgije: „Svatko će primiti pohvali od Boga!“ (1 Kor 4, 5) Pohvalu?! Nadajući se pohvalama za dobro nemojmo smetnuti s uma kako i za ono loše ili propušteno dobro postoje i pokude. Odraslo zreli ljudi dobro uočavaju da se život živi ne zbog nekih pohvala nego radi nečeg kudikamo većeg i vrednijeg! Čovjek ne živi od ljudskih pohvala „nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4) Težnju treba usmjeriti prema nečemu vrednijem! Mnogima to vrednije može biti prvenstveni i jedino „što ćemo  piti, ili u što ćemo se obući?“ (Mt 6, 31) Gospodin nam zasigurno ne govori danas kako se i za to, darovanim nam sposobnostima od dragoga Boga, ne treba zauzimati! Ali, ako nekome to ostane kao krajnji životni cilj i postignuće, pogled mu se neće moći uzdići prema onome najvrednijem! Zaokupljenost samo ovozemaljskim čini čovjeka pripravnim za to sve žrtvovati. Čast, poštenje, vjernost Bogu, pa i samoga sebe izgubiti.
Zato nas Gospodin, Ljubav, želi usmjeriti da za dobro svoje i bližnjega iskoristimo sadašnji darovani trenutak. Biti zabrinut za sutra, trpljenje je koje nam i nije neophodno. Samo Bog znade hoće li nam „sutra“ biti darovano na raspolaganje!
I u trenucima pomisli kako nikome ništa ne vrijedimo, kako smo zaboravljeni od svih, mir i utjeha nam je u Božjem obećanju: „ ...tebe ja zaboraviti neću.“ (Iz 49, 15)