Datum objave: 15.03.2014

Cijela crkva kao zajednica, a i svaki pojedini član te zajednice, pozvan je Božjim pozivom – blagoslovom, biti sakramenat za druge. I kao sakramenat, božji blagoslov biti za svakog čovjeka, za cijeli svijet! Ili  bi barem tako trebalo biti! To je dragi Bog već najavio i obećao Abrahamu, a kao djeca Abrahamova po vjeri, i svi mi smo nositelji tih Božjih obećanja. Da bi se to dogodilo, važno je uputiti se s Gospodinom u nepoznatu avanturu. Za nas nepoznatu i nedokučivu, ali  punog povjerenja u dragoga Boga. Poput Abrahama, krenuti prema, nama nepoznatom ali Bogu apsolutno poznatom cilju koji je životni dar onima koji ga ljube.
Na takav su put krenuli, a i danomice se upućuju s Isusom svi njegovi učenici koji su povjerovali u njega. Ne samo oni prisutni na gori, nego baš svi – iz svih naroda i svih razdoblja ovozemaljske ljudske povijesti. Oni do kojih je dopro Očev glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“
Nama, ljudima današnjice, važno je povjerovati i u vjerodostojnost prisutnih svjedoka, koji su i osobnim primjerom i činom posvjedočili poziv Očev, kako je ostvarenje vlastite osobnosti moguće samo poslušnošću Isusu,  bez kojega ništa ne možemo učiniti kako valja.
Uočimo da su prisutni apostoli pali licem prema zemlji,  prestrašili se, i to silno. I naši padovi i sve što se u nama zbiva mogu kao posljedicu imati silan strah! No, Isusov dodir, poziv i ohrabrenje: „Ustanite, ne bojte se!“ – novi je izvor ohrabrenja i nastavak životnog puta s Isusom. Ta životna staza sigurno vodi, po Očevom naumu, sve do uskrsnuća. Ne samo Isusovog nego i svih koji vjeruju. I to po milosti danoj svima nama u Isusu Kristu! Veoma je važno na tom putovanju ne sustati. Izvor ohrabrenja nam uvijek može biti poticaj svetog Pavla: ništa nas ne može rastaviti od Kristove ljubavi (usp. Rim 8, 35) Jer isti taj Isus s kojim putujemo, raskrčio nam je put. Obeskrijepivši smrt osigurao je da nam zasja život! (Usp. 2Tim 1, 10) A za čim većim možemo težiti?