Datum objave: 21.03.2014

U današnjem bogoslužju upoznajemo da je narod žedan, ali da je i Isus žedan. Vidimo da Bog utažuje žeđ naroda, ali Isus ne dobiva vode da bi utažio svoju žeđ. Tako kod Samarijanke, a tako izgleda i kod nas.
Majka Terezija kaže da je čovjek danas doista gladan i žedan Boga. Prema prvom čitanju vidimo kao da narod ne zna moliti, nego je u svojoj žeđi skloniji mrmljati protiv Mojsija i Boga (usp. 1. čit.). Skloniji smo tražiti nešto na što po našim mjerilima imamo pravo i što nam izgleda bolje za nas, pa bilo to i ropstvo iz kojega nas dobri Bog oslobađa. Nije li ipak pametnije za takve situacije rješenje potražiti u Isus, od Njega učiti rješavati takva  životnovažna pitanja?
Današnje evanđelje govori da je Isus doista umoran i gladan. Pavao bi rekao, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Zato šalje učenike po kruh. Kad se vraćaju on ih svojim riječima upućuje na pravo jelo: VRŠITI VOLJU OČEVU. Valja nam se zamisliti nad tim Isusovim riječima: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne znate." (r. 32-34). Koliko mi poznajemo tu pravu hranu koja je za našeg Učitelja bila cilj svega boravka na zemlji: vršiti volju Oca nebeskog. Može li se u našoj životnoj stvarnosti nazreti da je i nama to važno? Ili je jelo i u životu vjernika kao i kod nevjernika prva životna vrednota – kod nekih možda i jedina!?
Od Samarijanke Isus traži vode, a zapravo mu je namjera u njoj pobuditi žeđ za vodom koju samo on može dati, vodom koja je presudna za preporođenje, na novi život (r.13-14). Isus to želi i kod nas: kad god nešto traži, to je radi toga da bi nam nešto dao. Što od nas pita to je samo slika one prave vrijednosti koju nam daje. Bilo bi vrijedno kad bi i nama ovo evanđelje pomoglo da to spoznamo. Svaki dan prigodom pranja podsjetimo se na našu krsnu vodu koja nas je oprala od grijeha; ili kad pijemo vodu podsjetimo se i na izvor žive vode kojega je na Kalvariji otvorilo vojnikovo koplje.
Valja nam ne sustati u traženju te žive vode, dok se ne obnovimo i postignemo novi život iz vode i Duha Svetoga. Nema potrebe da budemo kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63,2). Ne dopustimo da Gospodin bude žedan, pa nećemo ni mi onda biti žedni izvora žive vode. Jer, „tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada“ (Iv 4,14).
Svaki susret s drugima ostavlja neki trag, pečat, i u nama i u drugima koje susrećemo! Ti susreti mogu biti na dobro ili na zlo! Susret s Gospodinom, ako to želimo, preporađa svakoga samo na dobro. Dogodilo se ti i Samarijanki i svim njezinim sumještanima. To prepoznajemo po tome što su ga molili da ostane s njima! Plod i ove korizme bi trebao biti naša iskrena molba Gospodinu da ostane s nama. Ne samo koji dan pa da na sve zaboravimo. Žeđ za Njim mora biti trajna. Ako nije tako, da li je uopće došlo do pravog životvornog susreta nas i Gospodina? Ako nije, mi gubimo!