Datum objave: 27.03.2014

„Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“(Ef 5,14) Tako sveti Pavao, a tako bi bilo spasonosno i nama razmišljati! Slijep čovjek ne vidi svjetlo sunca, što ne znači da sunce ne svijetli. Duhovni slijepac ne vidi koga to dragi Bog izabire, koga nam šalje za naše dobro, što opet ne znači da Bog ne zahvaća u naše živote, da ne poduzima sve kako bi i nama slijepima zasjalo sunce „dobrote, pravednosti i istine.“ Tek se u takovom svjetlu Duha možemo odlučiti za ono „ što je milo Gospodinu“ (Ef 5,10) i nama na ozdravljenje!
Ako pažljivo promislimo o opisanom događaju iz današnjeg svetog Evanđelja, lako nam je prepoznati sebe u slijepcu od rođenja. Neprestano prosjačimo za ovozemaljski život. Isus prepoznaje našu izgubljenost u tami, od rođenja. On, Očev Poslanik, svojim svjetlom razbija našu tamu. Njegova nas riječ vodi u kupelj preporođenja nakon  koje se vraćamo gledajući! Prepoznajemo sami sebe i svoj život u pravom svjetlu. Iskreno možemo potvrditi: „da, ja sam!“ Druge sigurno zbunjuju promjene koje se događaju u nama nakon susreta s Isusom. Vjerojatno si ni sami ne znamo sve protumačiti. Možemo samo ustvrditi: to mi se dogodilo, evo vidim! Priprost i ponizan čovjek, svjestan svoje ljudskosti, tek u susretu s Gospodinom u vjeri, može svjetlom vjere ispovjediti: „Vjerujem, Gospodine!“ I pun povjerenja ničice se darovati, pokloniti Njemu. Možda je upravo to trenutak našeg pomazanja za nebesko kraljevanje?!
I darovna molitva današnje nedjelje na neki način nam to potvrđuje: „Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta.“ Dakako, i za one  koji nam i danas neprestano pune uši: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?“ Mi vjerujemo da je Isus, kome se poklanjamo, taj po kojem nas Otac liječi.