Datum objave: 21.06.2014

U današnje vrijeme, kad se toliko naglašavaju veličine ljudskih uspjeha na svim poljima života, lako možemo zapaziti, iako se o tome nastoji izbjeći razmišljati, kako sve više strepnji, nespokojstava i bojazni obuzima ljude. Strah se sve više uvlači u sve pore ljudskog života i kao tijesak sve jače pritišče i oduzima ljudima mir. Usprkos bahatim iznošenjima čovjekovih dostignuća, pravi mislioci lako uočavaju kako smo mali i nemoćni pod ovom kapom nebeskom. U onih koji samo na sebe računaju, zbiva se to da sve češće i lakše padaju u depresiju straha jer ne vide rješenja ljudskih gluposti i promašaja! Strah pred kataklizmama, pred većim ili manjim životnim križevima, konačno i strah pred neminovnom smrću uništavaju ljepotu i radost života! Da ne bismo zaboravili: Na vrhuncu nastojanja u borbi za jednakopravno dostojanstvo svakoga, izgleda da se i strah čovjeka od čovjeka također dosljedno uzdizao do neslućenih visina. Stoga je ona Isusova iz današnjeg evanđelja „ ne bojte se ljudi“ itekako suvremena i umirujuća! Barem onima koji bez zadrške poklanjaju svoju vjernost Gospodinu!
Svjesnim, posvemašnjim i radosnim prihvaćanjem Božje brige o sebi, strah nestaje poput jutarnje izmaglice pred sunčevim zrakama topline. Jer, što to, pa makar kakvo zlo bilo, dobri Bog ne bi svojoj ljubljenoj djeci mogao ili htio  okrenuti na dobro? Moguće će oni koji su iz tko zna kojih razloga dragoga Boga udaljili iz svog života opet posegnuti za onim:Kad je Bog tako dobar zašto onda zlo ne uništi u korijenu. Zašto ga ipak još ima u ovom našem bivovanju?
Udubimo se malo u ono Isusovo već izrečeno: „ Ne bojte se ljudi.“ Kojih se to ljudi možemo bojati? Sigurno ne onih dobrih nego onih sebičnih, zlih. Onih koji od Boga im darovanu slobodu zloupotrebljavaju radije birajući – ne čovjek čovjeku čovjek nego čovjek čovjeku vuk! I takovu slobodu Bog ne oduzima iako nedostatak ljubavi i dobra u srcima takovih ljudi rađa zlo. Ali ni u takovoj stvarnosti Svemoćni ne ostaje nemoćan!  To nam potvrđuje i Apostol naroda kada kaže: „Ako su grijehom jednoga (Adama) mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.“ (Rim 5,15)
Ta Očeva milost, sam Gospodin, unosi uistinu pravi mir u srca onih koji se u sebi samima i pred drugim ljudima priznaju njegovi.  Koliko smo Njegovi, toliko i mira imamo u sebi!