Datum objave: 27.09.2014

I RADI NAŠEG DOBRA - BITNO JE IZVRŠITI VOLJU OČEVU (Mt 21, 28-32)

Današnja prispodoba u evanđelju upućena je „glavarima svećeničkim i starješinama naroda“. Čuli su je i ostali – svi koji su išli za tim da čuju što Isus želi reći. Mi bismo si mogli postaviti pitanje: GOVORI LI ISUS U TOJ PRISPODOBI I O NAMA? Nalazimo li se u njoj? Govori li nešto i nama?

Dvije su grupe koje Isus oslikava u spomenutoj prispodobi. Jedni su pozitivni na obećanjima ali ne naprave ono što obećaju. Drugi su negativni u izražavanju spremnosti ali onda učine što treba. Isus daje prednost djelima a ne riječima. Razumljivo. Ipak, potrebno je vrednovati i riječi. I one će ili obradovati ili ražalostiti. Bilo bi dakle najbolje i pokazati spremnost riječima, a onda to ostvariti i djelom – izvršiti volju Očevu.

Uz ove dvije grupe, danas kao da je prisutnija pojava novog stava. Izgleda još žalosniji od žalosnog iznesenog u prispodobi. Naime, sve više imamo iskustvo da reakcija na poziv, poticaj, na potrebu obično nije niti 'hoću' niti 'neću', nego se stav iskazuje jednostavno šutnjom, ignoriranjem. Često uz prikriveni pdsmjeh. I to tako bude kad god je u pitanju neka zajednička potreba, a pogotovo kad se radi o vjerskim pitanjima. Kod takvog izražavanja stava doista nema nikakvog izgleda da bi takva osoba uzela ozbiljno poticaj, poziv, upozorenje - uključujući i Božju riječ i učenje Crkve. Gotovo nikakve nade nema da bi se takvi poslije predomislili i pošli učiniti što Otac želi. Takav stav Isus opisuje riječima: Ivan dođe k vama i vi mu ne povjerovaste… ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete. (usp. Mt 21,32). Kao da ničija riječ nije mjerodavna više nego vlastito mišljenje, ili točnije – vlastito nagnuće. A riječ nam Božja govori: ako Božje misli nisu naše misli, onda nemojmo reći da su Božji putovi krivi nego naše trebamo mijenjati. Bog uvijek postupa po blagosti i dobroti svojoj, ali ništa nam ne može - i ne želi - ugurati na silu.

U Zbornoj molitvi danas molimo da bismo uvijek težili za obećanim dobrima i ušli u vječno zajedništvo s Bogom. Ne znam što bi moglo pred tim imati prednost. Ali izgleda da nam prvo manjka poznavanje tih dobara koje nam Gospodin nudi, a onda i težnje za njima. Kao da ne uspijevamo uvidjeti, spoznati da je VOLJA OČEVA – NAŠE DOBRO. Stoga, ispred svega dajmo uvijek prednost potrebi: VRŠITI VOLJU OČEVU.