Datum objave: 10.10.2014

DA BUDEMO UVIJEK USMJERENI NA DOBRO ( Iz 25, 6-10a; Fil 4, 12-14.19-20; Mt 22, 1-14)

Već u početku ljudskog roda Bog je čovjeku – Adamu rekao da se ne upušta u ono čemu nije dorastao – određivati što je dobro a što zlo. Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti! (Post 1,17).
U današnjem evanđelju slušamo o onima koje Kralj poziva na svadbenu gozbu. Kako to da oni ne mare za toliku vrednotu? Kako to da im je važnija trgovina, njiva…? Nezamislivo da ima takvih koji – umjesto da se obraduju i zahvale glasnicima i Gospodaru za tako veliki poziv, toliku čast – oni sluge zlostave i ubiju. Ima li to veze sa zdravom pameti, a da ne govorimo s vjerom, povjerenjem, predanjem Njemu? Što to čovjeka toliko zaludi da se toliko ošteti?!
Oni iz prošlonedjeljnog evanđelja imali su neku svoju logiku: Ako se riješimo tih koji traže urod, urod će ostati nama. Ako ubijemo baštinika, baština će pripasti nama. Jedino što nisu računali da nisu sluge te koje traže i kojima pripada urod, nego je to Gospodar. Nisu mislili na to da se Gospodar, Bog, kojemu sve pripada, ne ga izrugivati (Gal 6,7).
Gospodar, Domaćin ima načina da napuni dvoranu za svadbu svome Sinu. Ali ostaje pitanje, gdje će naći svoje mjesto oni koji se oglušiše na tako veliki poziv, koji daju prednost svojim sitnim poslićima - u usporedbi s „kraljevskom svadbom“ doista bezvrijednim?
Čime mi sve zamjenjujemo ono što nam Gospodin pripravi i na što nas poziva?! Gospodin računa i na naš grijeh, na zabunu, na prijevaru, ali s tvrdoćom ljudskog srca puno se teže nosi. Ako danas glas Gospodnji čujete, ne budite srca tvrda (Ps 95,8).
Dajmo se voditi, jer stazama pravim on me upravlja.
On je pastir moj, on zna gdje je za mene prava ishrana.
Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca da upoznamo koje li nade i veličine u pozivu našemu!