Datum objave: 27.11.2014

BEZ PRAVOGA VODSTVA LAKO ĆEMO ZASTRANITI

Zašto nas, Gospodine, puštaš da zastranjujemo s tvoga puta i da nam srca otvrdnu, pa te se više ne bojimo?
Nakon pedeset godina gorkog iskustva izgnanstva u Babilon, narod Izraeski vratio se kući. Njihovo izbivanje bilo je vrijeme čežnje i snova, vrijeme žeđi i stremljenja za izgubljenim. Sada je njihova obećana zemlja bila svedena na nekoliko kvadratnih kilometara pod perzijskom vlašću. Jeruzalem je u ruševinama, kao i drugi gradovi i sela. Polja su zarasla u korov. U toj stvarnosti, u svom molbeničkom psalmu prorok zaziva Boga da „razdere nebesa“ i siđe u pomoć svome narodu.

Zar ne da s i mi možemo poistovjetiti s ovim narodom poslije izgnanstva? I nama je poznato što se sve događalo kroz prošlost - i daljnju i bližu, što se sve zbivalo na širem a još više na užem području našeg obitavališta: rat i nasilje, strah i trpljenje, glad, toliko beskućnika i prognanika, toliko pobijenih a bez ikakve krivnje, toliko toga zaraslo u korov – od polja i njiva do ljudskog srca. Unatoč tolikog napretka ljudskog genija, zlo kao da najviše napreduje. Pozitivna zalaganja dobronamjernih, čak i tolike molitve i žrtve vjernika, izgleda da ništa ne doprinose pozitivnim promjenama. Poput Izraelaca i mi iz dana u dana sve više gutamo razočaranja.

Izaija nam ipak ukazuje na Božju privrženost i nježnost, na djela Božjih ruku koja On, božanski lončar, ostvaruje na nama. Pavao naš pogled usmjerava na stvarnost da smo unatoč svega na mnogo načina obogaćeni milošću Božjom kojom Bog u nama i po nama djeluje, tako da mi ne oskudijevamo duhovnim dobrima, makar i kroz nevolje – ili upravo kroz njih. Sam Gospodin Isus nas gotovo tjera da budemo budni. Za što budni? Za njegov ponovni dolazak. Taj dolazak iznenađuje i prosvjetljuje, jer je narav Božjega dolaska u naš život jednostavno iznenađenje – drugačiji od našeg iščekivanja. I, moramo priznati, daleko ga nadmašuje.

Gospodine, ne uskrati nam svoga vodstva da ne zastranimo – niti za budućnost, a pogotovo ne za vječnost.