Datum objave: 08.07.2016

NA PITANJE "TKO JE MOJ BLIŽNJI?",

ISUSOV UČENIK NE ODGOVARA IZ RAČUNICE

 

U Isusovo vrijeme znalo se da je put od Jeruzalema prema Jerihonu jedan od vrlo pogibeljnih putova. Radi sigurnosti, ljudi su tim putem putovali pod vojnom pratnjom ili u karavanama. Isusovi slušatelji su to znali. Kad je Isus govorio prispodobu o Dobrom Samaritancu, ljudi su mogli, vjerojatno mnogi i jesu zaključili da je taj stradalnik sam kriv za svoje stradanje i da nitko drugi ne snosi odgovornost za to.

Isus ne naglašava slučajno da taj put "silazi", i to iz "Jeruzalema" – mjesta Božje prisutnosti, u "Jerihon" – pojam svjetovnoga, udaljavanja od Boga.

Prepoznajemo li i mi sebe u takvom razmišljanju i reagiranju? Ima ih koji nikad ne udijele prosjaku. Misle da prosjak ne zaslužuje pomoć jer da je sam kriv za svoju sudbinu, da je sam izabrao takav način života i da pomažući njemu pomažu njegov nemar. Znači da želimo pomoći samo onima koji su to zavrijedili. Slično reagiramo i kad treba nekome oprostiti. Ne možemo, ili nećemo oprostiti jer nam izgleda da nas je taj namjerno povrijedio… ne pomognemo  potrebnome, jer onaj tko nas moli sam je razlog takvoj svojoj situaciji…, ne možemo ljubiti bližnjega, jer taj bližnji neće uzvratiti zahvalnošću.

Takvu vrstu ljudske računice Isus reže u korijenu. Mladi zakonoznanac koji razgovara s Isusom spoznaje da je "bližnji" unesrećenom putniku upravo milosrdni stranac, a ne neki sumještanin kojega bi ipak ovaj mogao trebati. Isus pak ovom prispodobom naglašava da je upravo to naš put u vječni život: ukazivanje pomoći potrebnima. Mi koji molimo i slavimo Božje milosrđe prema nama, upamtimo: Isusovi učenici ne koriste računicu kad je riječ o dobrom djelu bližnjemu u potrebi.

Možda bi bilo na dobro svakome od nas ako bismo pitanje zakonoznanca malo modificirali. Umjesto: „A tko je moj bližnji“ zapitati se: „A kome sam ja bližnji?“ Kome bih ja kao bližnji trebao ovog trenutka?