Devetnaesta nedjelja kroz godinu - C

ISUS NAM BUDI NADU I POZIVA NAS NA BDJENJE

Budnost i iščekivanje Kristovog ponovnog do­laska čini srž naše vjere. »Vjera je već neko ima­nje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo« snažno ističe autor poslanice Hebrejima. U ovoj se ‘definiciji' otkriva da vjeruju­ći snagom Duha Svetoga već posjedujemo ono če­mu se nadamo. A čemu se nadamo? Čemu se smi­jemo nadati, možemo se pitati zajedno s velikim filozofom Kantom?

Prije svega mi se kršćani nadamo da će Bog u punini ostvariti on što nam je darovao u živo­tu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Naša na­da i vjera nisu utemeljene na našem optimizmu, na našoj želji da sve bude dobro. Nada je nešto drugo nego optimizam. Nada se temelji na Božjem obe­ćanju da u Kristu sve čini novo. U takvoj je vjeri i nadi živio i vjerovao Abraham. Mi se nadamo da se smisao stvarnosti ne iscrpljuje u banalnome, pro­laznome, tako često ispunjenom neshvatljivom di­menzijom nasilja i zla. Kršćanstvo ne živi od po­gleda unatrag nego od pogleda uprtog u Kristov ponovni dolazak zato jer zna da samo od njega do­lazi spasenje i ispunjene nade.

Osim toga vjera i nada nas uvode u zbiljnosti koje ne vidimo. To je tako teško vjerovati, posebi­ce danas kada sve želimo imati ovdje i sada, sve želimo opipati, od svega želimo imati neposred­nu i veliku korist. Teško nam je vjerovati jer nam se čini da nam Bog više ne govori i da šuti. I zato je najveći problem nas kršćana danas upravo ne­dostatak vjere. Ništa drugo. Nikakvi razlozi i nika­kve analize ne mogu nadomjestiti krizu vjere. Ako je onaj koji ne vjeruje nalik djetetu koje ne zna da postoji kruh, premda ga gladno traži, onda se ne­vjera današnjice, izvan i u Crkvi, može usporedi­ti s tamnom noći duše Ivana od Križa. Danas pro­blem nevjere, ističe Simone Weil, nije u tome ima li 'kruha' ili ne, nego u tome da smo se uvjerili ka­ko nismo gladni. 0 tome lažemo sami sebi jer glad za Bogom nije pitanje samo vjerovanja nego je ri­ječ o zbiljnosti koja je nedvojbeno prisutna u na­ma. Sigumo je da smo gladni Boga premda nam se čini da šuti ili da ga nema.

(Željko Tanjić: Čemu se smijemo nadati, Živo vrelo 8/2007)