Datum objave: 13.08.2016

OGANJ O KOJEM ISUS GOVORI ZNAČI VRHUNSKU LJUBAV

NIKAKO NE »SPALJENU ZEMLJU«

Moglo bi se dogoditi – pa i kod Isusovih učenika – da oganj o kojem Isus govori doista iza sebe ostavlja “spaljenu zemlju”. Ima ih koji tim nazivom imenuju svoj plan, i u isto vrijeme se nazivaju kršćanima. Kako ćemo onda sve to razumjeti?

Evanđelje od kojega je dio naviješten u današnjem bogoslužju započinje pitanjem učenika: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.« (Lk 9,54-55) To se dogodilo nakon što Samarijanci nisu htjeli primi­ti Isusa i njegove učenike u svoje mjesto. Jakov i Ivan su se jako naljutili i razbjesnjeli. Kao što je nekoć Ilija ognjem kaznio svoje protivnike (2Kr 1,10-12), tako su sada i njih dvojica poželjela da oganj razori to mjesto i pobije negostoljubive Sa­marijance. No, Kristov prijekor pokazuje da on ne prihvaća takvo Jakovljevo i Ivanovo rješenje ognjem, jer, kako ćemo čuti kasnije, »Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10), nije došao uništiti, razoriti, već zacijeliti, spasiti.

Znamo da je svjetlost u evanđeljima, napose kod Ivana, vrlo važan simbol Boga. Za razliku od svjetlosti, simbol ognja i vatre želi istaknuti još snažnije Božju strastvenost, revnovanje, gorlijivost za čovjeka. Tako Mojsije susreće Gospodina ne samo u svjetlećem, već u vatrenom, gorućem grmu (Izl 3,1-15), čime se naznačuje Božji gorljivi angažman u povijesti. Tako Bog iz gorućega grma poručuje Mojsiju da je čuo jade svoga naroda, da je odlučio sići i izbaviti svoj narod iz egipatskoga ropstva te ga odvesti iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju (3,7-8). To isto lijepo opisuje i pro­rok Zaharija: »Ljubavlju ljubomoran za Sion izgaram, i gnjevom velikim plamtim.« (Zah 8,2)

Na tragu gorućega grma Kristov krsni oganj, koji je on došao baciti na zemlju, označava njegovu gorljivu i strasnu ljubav koja izgara za čovjeka. Za nas kršćane to znači da nasljedovanje Isusa Krista ne može biti mlako, mlitavo, već strastveno, revnosno, gorljivo nasljedovanje. Dakako, treba imati na umu da istinsko izgaranje za Boga i čovjeka ne uzrokuje sindrom „izgorenosti“ (`burnout') koji je izričaj potrebe današnjega čovjeka za potpunom kontrolom i posjedovanjem svega. Kršćansko izgaranje uvijek je izgaranje u ljubavi, trajno primanje Božje milosti, a ne kontrola i posjedovanje. Tamo gdje se dogodi da kršćani izgore ('puknu') u svojemu angažmanu za drugoga, to je znak da su prestali ljubiti Boga i da su sebe sta­vili u središte.

(Prema: Ivica Raguž, Oganj Kristove osobe i sveti nemir, Živo vrelo 8/2007)