Datum objave: 14.10.2016

A KAKVA JE MOJA MOLITVA?

Nekad je vrijedila izreka: Možeš me natjerati u crkvu, ali ne i Boga moliti.

Možemo reći da nema smisla u crkvu tjerati nikoga tko ne zna što bi u crkvi radio, ali zasigurno ima smisla i veliku vrijednost nekoga dovesti u crkvu i pomoći mu upoznati koje bogatstvo imamo u okupljanju i slavljenju Boga u svojoj vjerskoj zajednici. Ako pak se zaključi da nema smisla nikoga tjerati na prakticiranje vjere, onda još manje ima smisla tražiti i tjerati da se takvoj osobi obavezno mora izdati bilo kakva potvrda koja govori o vjerskoj praksi.

Prvo čitanje i evanđelje pomažu nam upoznati vrijednost i potrebu molitve koja je jedan od osnovnih pokazatelja vjere. Molitva i vjera su neraskidivo povezane. Vjera je pretpostavka da bismo uopće mogli moliti, a molitva nam pomaže napredovati u vjeri. Prema našoj privrženosti molitvi možemo vidjeti kako mi stojimo s vjerom. Isus postavlja pitanje: Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Mi bismo se mogli upitati: Ako bi On sada došao, koliko, ili kakvu bi vjeru kod nas našao?

Gledajući samo zajednicu kojoj mi pripadamo, koja se izjašnjava kao zajednica vjernika, uočavamo dva posebno znakovita odnosa prema molitvi.

Kod onih koje bismo mogli nazvati revnim, ili redovitim moliteljima, često vidimo da se molitva doživljava kao obveza. Obavljamo je kao dužnost u kojoj ne možemo baš prepoznati radosni razgovor djeteta s ocem – kako nas je to poučio Isus. Bojimo se da bismo radi propuštanja molitve mogli biti i kažnjeni. Kako bi bilo drugačije kad bismo od te dužnosti  mogli učiniti susret s bliskom, dragom osobom, susret koji nas ispunja radošću.

Kod drugih, koji su uspjeli osloboditi se tog straha od neke kazne ako ne mole, izgleda da je molitva potpuno ispala iz prakse. Ne osjećaju nikakvu potrebu da bi nekoga nešto trebali moliti, još manje misle da bi s nekim bilo vrijedno uspostaviti prisan odnos.  Pojam Boga niti im ne izgleda neka stvarnost. Oni ipak nisu izgubili sav osjećaj religioznosti, i u tom okviru osjećaju da bi nešto vjerskoga trebalo obavljati. Takvi pred Boga obično ne dolaze s nekom molitvom, ali zato pred vjerskog službenika dolaze sa svojim zahtjevima, svojim traženjem da im se učini nešto, i to ono što i kako oni hoće. Nerijetko je to popraćeno i određenim nasiljem da bi se pod svaku cijenu iznudilo što se traži. Budući da se tu redovito radi o vjerskim sadržajima, događa se da takvi traže nešto što zapravo ne znaju o čemu se radi, a onda poslije niti ne znaju što bi s time. Teško bismo mogli reći da su oni time nešto dobili, osim nekog zavaravajućeg uvjerenja da je sve u redu? Neobično je kad čovjek uspije prevariti samoga sebe.

Doista nam valja ustrajati u molitvi, osobito u molitvi: Gospodine, umnoži nam vjeru, i Gospodine, nauči nas moliti.