Datum objave: 30.06.2017

RASTIMO U ZDRAVOJ LJUBAVI

PREMA BOGU I BLIŽNJEMU

Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.

Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. (Mt 10,37)

Začuđujuće, ali imao sam ne jednom priliku čuti za poteškoću kad neki učenik namjerno nije želio ostvariti prolaznu ocjenu u školi, jer bi onda radi daljnjeg školovanja morao ostaviti sredinu koja mu je, iz razloga poznatih samo njemu, tako prirasla da je nije mogao napustiti.

Dakako, imamo iskustva da čovjek i u odrasloj dobi teško ostavlja neke navike iz prošlosti i ne može nikako prihvatiti da bi nove ponude bile ne samo bolje nego od apsolutne potrebe. Isus nas želi osloboditi od svega takvoga. Ako On kaže da je takva stvarnost pogibeljna, onda mu povjerujmo.

Razumljivo da nam to ne mora odmah biti i jasno, ali znamo također da je to velika smetnja u životnom rastu. Netko može sve vrijeme potrošiti nastojeći razumjeti, proniknuti smisao i opravdanje svega što mu se dogodilo u godinama odgoja i formacije, svega što se od nje tražilo, očekivalo, razumjeti neuspjehe, propuste, rivalstva s bratom ili sestrom, teške kazne koje će poslije netko možda nazvati i zlostavljanjem. Trošenje vremena na to doista je opterećenje i smetnja za daljnji hod u životu. Ima s druge strane i onih koji su bili obdareni idiličnim ozračjem obiteljskog doma. Oni mogu osjetiti nelagodu i otpor kad treba ostaviti dom. Roditelji i djeca mogu toliko postati vezani jedni na druge da žele produžiti zajednički ugodni obiteljski život. Čak i kad odraslo dijete ostavi rodni dom radi ženidbe i osnivanja vlastite obitelji, roditeljska navezanost može utjecati i na odnos bračnog zajedništva. Ono što je poželjno za zdrave odnose nije niti navezanost niti opsjednutost nekim ili nečim, nego ono što pomaže osobi da uzraste u odraslu, samostalnu osobu koja će imati moć opet razvijati zdravu ljubav i moć za odgovornim i produbljenim odnosom s drugima. Osobito da nam nikakva navezanost ne bude smetnja za životne korake na koje nas poziva sam Bog, naš Spasitelj. On se radi nas nije kao plijena držao svog zajedništva s Ocem, nego je došao da bude s nama pa da nas povede Ocu.

Da bismo bili Isusovi učenici, i mi trebamo biti oslobođeni od paralizirajuće navezanosti na prošlost kako bismo bez nelagode i nostalgije za „našim“ mogli sa zahvalnošću prihvatiti Njegovu ponudu za budućnost i vječnost. Pazimo da ni pod koju cijenu nikoga i ništa ne ljubimo više nego Njega.