Datum objave: 03.02.2018

ISUS I DANAS LIJEČI PO SAKRAMENTU BOLESNIČKOG POMAZANJA

Poput Isusa, i Crkva se uvijek posebno brinula za bolesnike svih vrsta. Među svojim svetim uzorima ima i jednog Damjana de Vesteura, "apostola gubavaca". Ona se osjeća pozvanom liječiti, olakšavati boli, ali i donositi spasenje, baš kao i Isus kojega slijedi. Apostol Jakov je to posve konkretizirao u svojoj poslanici: "Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se" (Jak 5,14-15). Evo nam temelja jednoga od sedam svetih sakramenata - bolesničkog pomazanja. U tome sakramentu prima bolesnik "milost Duha Svetoga, čije pomazanje briše prijestupe, što ih još valja okajati i ostatke grijeha, pridiže i krijepi bolesnikovu dušu, budeći u njoj veliko pouzdanje u Božje milosrđe". Tako bolesnik "lakše podnosi nelagodnosti i muke bolesti", "lakše odolijeva napastima zloduha", a "ponekad dobiva i tjelesno zdravlje, ako je to korisno za spas duše" (Denzinger-Schönmetzer, br. 1696).

Ponekad se Sakrament bolesničkog pomazanja neopravdano izbjegava; možda i zato jer smo ga dugo zvali "posljednje pomazanje“. Drugi Vatikanski sabor promijenio je naziv i zove taj sakrament jednostavno: bolesničko pomazanje, a uči nas da to nije samo sakrament onih kojima je već "duša na jeziku", nego da je to sakrament bolesnika. To "nije sakrament samo za one koji se nalaze u krajnjoj životnoj pogibelji", nego "je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji" (Sacrosanctum concilium, br. 73). Može se primiti i prije opasnije operacije, a starije osobe, kojima su snage već popustile, i onda kad nisu opasno bolesne. Teška je obveza ukućana na vrijeme pozvati svećenika kako bi bolesnik mogao svjesno sudjelovati i primiti sveti sakrament, ali vrijedi ga pozvati i onda kada je bolesnik naglo izgubio svijest i pao u komu, dokle god je još živ.

Zdravi su dužnici svojim bolesnicima, ne samo zato jer bolest i njih kad-tad stigne, nego jer kršćanin mora svjedočiti Božje milosrđe. Upravo u brizi za bolesnike možemo se iskazati i u duhovnim (dati im sakramentalnu utjehu) i u tjelesnim (liječiti i ne zaboravljati ih) djelima milosrđa. Možemo, i to smo dužni Bogu i svojim bolesnicima. (Prema: Kršćanski odgovor na bolest: Katolički tjednik br. 5/2006).

V.Ž.