Osamnaesta nedjelja kroz godinu - B

„RADIMO ŠTO DRAGI BOG ŽELI OD NAS A NE DA ON RADI ŠTO MI OD NJEGA ZAHTIJEVAMO“

Današnje evanđelje nastavak je evanđelja prošle nedjelje. Čudesnim umnažanjem kruha Isus je nahranio tisuće Židova. To se neobično duboko dojmilo tih ljudi često gladnih kruha i nagrnuli su za Isusom. Privlačio ih kruh bez truda i plaćanja...

" Isus će ih upozoriti: "Zaista, zaista, kažem vam, ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se. Nastojte sebi pribaviti hranu ne propadljivu koja ima tra­jnost za život vječni." Isus naglašava: i duša treba svoj kruh.

"Otac moj vam daje pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu." Taj kruh i život treba prih­vatiti: potrebna je vjera u Isusa: vjera u njegovu riječ, u nje­govu osobu; vjera je kruh - hrana duše. Židovi suvišno pitaju: "Što da činimo - upitaše ga na to - da radimo djela koja Bog hoće?" Odgovor Isusov je jasan: "Ovo djelo Bog hoće - da vjerujete u onoga koga je on poslao."

"Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeli. Tko vjeruje u me, sigurno ne će nikada ožednjeti." U gladi prisutnih evanđelje gleda jedan simbol: glad i nemir našeg duha: duša bez Boga i vjere u Boga prazna je, gladna je, nesretna je.

"Čovjeku je potreban Bog kao što mu je potrebna voda i kisik", napisao je jedan od najvećih znanstvenika. Da, potreban nam je Bog, vjera u Boga; vjera u Boga što se "nastanio medu nama": vjera u Isusa Krista. Živjeti bez vjere znači živjeti a ne znati zašto i biti nesretan.

Mnogi „nekako vjeruju“ u Isusa, idu za njim, samo dok od toga imaju kakvu opipljivu korist ili joj se nada­ju. Takva vjera nije vjera. Bilo je i ima mnogo kršćana koji zapravo nisu ni kršćani ni vjernici. Bili su to samo dok je kršćansko ime donosilo koristi: ugled, položaj, novac, dok je sve išlo po njihovu planu i računu. Kada im Isus i vjera u njega ništa od toga ne obećavaju, prevrnuli su karte, upisali se u druge matice.

Mnogi, jučer i danas, traže od Gospodina stotine stvari i stvarčica. Ako ih ne dobiju, s Isusom i vjerom oni su završili: ostavl­jaju ga, kao da su prevareni. Često pitamo: zašto nam Bog nije dao ovo, zašto nam je oduzeo ono; umjesto da jednostavno vjerujemo u Boga i pustimo da nas vodi, mi Boga ucjenjujemo. Bolje se pitati i raditi što dragi Bog želi da ja radim, a ne na sve moguće načine moljakati ili , još bezobraznije, tražiti da dragi Bog učini i čini što ja od njega tražim!

Kad nam Bog, vjera, osiguravaju miran osobni i obiteljs­ki život, čast, ugled; kad nam donose bilo kakvu opipljivu korist, onda se lako vjeruje. Međutim dokle god čovjek nije progonjen zbog svoje vjere, dokle god za nju nešto ne mora trpjeti, nečega se zbog nje odricati, zapravo se ne zna koliko vjeruje, u što vjeruje, i vjeruje li uopće. Kršćanin ne vjeruje u Isusa jer mu to donosi neku ovozemaljsku korist nego zato jer mu donosi istinu i vječnu korist: vječni život i sreću. Tko vjeruje da mu je Bog sve, lako će za Boga i dati i podnijeti sve. U tome nam je i divan primjer naš blaženi Augustin Kažotić koji nas o svom spomendanu i ovih dana nanovo okuplja oko Isusa Krista. Rado ga nasljedujmo.