Dvadesetčetvrta nedjelja kroz godinu - B

JA SE NE PROTIVIH NITI UZMICAH

U Zbornoj molitvi –Crkva po cijelom svijetu moli je danas – molimo za dar služenja svim srcem kako bismo iskusili darove Božje ljubavi.

I opet moramo krenuti od pretpostavke naše vjere da Bog bolje od nas zna što je za naše dobro nego mi i da u svojoj ljubavi Bog nama doista želi dobro. Zato nam Bog nudi prave darove istinske radosti i pravog života. Zato mu želimo služiti.

Opasnost nam prijeti što mi olako zamijenimo neke sadržaje koji nama izgledaju slični pa mislimo da su isti. Tako se dogodi da čovjek – kad po svome vjeruje Bogu pa i po svome vrednuje stvari – sasvim glatko zamijeni radost sa zabavom. Opasnost se osobito krije u doživljavanju križa kojega Isus nudi kao nezaobilazno sredstvo do radosti, a čovjek ga želi zaobići jer križ, žrtva, trpljenje nimalo ne djeluje zabavno. U današnjem evanđelju Isus vrlo teškim riječima skreće pozornost na tu opasnost: čovjek djeluje sotonski kad mu „nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko“. O tome nam jedno razmišljanje govori sljedeće:

Isusova radosna vijest nije odraz jeftine radosti koja bi svoj vrhunac dosezala u ludome vrtlogu i spirali zabave, opuštenosti i bezbrižnosti. Rado­sna vijest ne nudi zabavu umjesto radosti. Ne nudi zaborav kroz kratkotrajno uzbuđenje, niti predstavlja bijeg od loše prošlosti i nejasne bu­dućnosti u zagrljaju neprekidnog zabavljanja. Zapravo, mi smo danas zamijenili te dvije riječi i učinili ih istoznačnicama premda one imaju malo zajedničkoga.

Radosna vijest evanđelja računa s trpljenjem. Kroz trpljenje se ostvaruje i dobiva svoj pravi smisao. O tome Isus govori u današnjem evanđelju. To je razlog zašto Petra naziva sotonom.

Trpljenje je utkano u samu srž Isusova navje­štaja i njegovoga poslanja. Želja ili pokušaj da se trpljenje odbaci, da ga se zaboravi, sotonsko je. Tko želi nasljedovati Krista, mora prihvatiti tu lo­giku. U protivnom, taj ne živi u logici njegove Ra­dosne vijesti…

I danas u našem naviještanju, u promišljanju i djelovanju mnogih, postoji govor i razmišljanje o samo jednoj dimenziji kršćanstva, bez povezanosti s Kristovim križem. Kršćanstvo puno smijeha, puno nutarnjeg mira, zadovoljstva, sreće, kršćanstvo bez napora; kršćanstvo koje u meni stvara dobre osjećaje, bez truda i odricanja – to je ono što se danas traži. (Željko Tanjić, Ž.V. 24. ned.k.god. 2006.).

To želimo prepoznati kao PROTIVNOST I UZMICANJE od puta na kojega Isus poziva prema ostvarenju prave radosti i života. I mi se ne želimo protiviti niti uzmicati.

Ž.V.