OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B (Iv 6, 24-35)

NE ŽIVIMO U ISPRAZNOSTI PAMETI LJUDSKE ( usp.Ef 4, 17)

Ne živjeti u ispraznosti svoje ljudske ograničene pameti. Tako nam sv. Pavao poručuje u današnjoj poslanici u drugom čitanju. A kako se često iz upravo takve ljudske ispraznosti zadovoljimo surogatima sreće umjesto da posegnemo za istinskim pravim vrijednostima koje su nam poradi Božje ljubavi prema nama nadomak ruku.

Za prepoznati istinu vlastite egzistencije neophodno je tražiti ju neumorno, u vjeri,  da nam je dohvatljiva. Naša zaposlenost oko traženja Istine, ne bi smjela biti iz čisto sebičnih pobuda! Jer, ako nam se takva očekivanja ne ostvare, ako naše misli, pogled, ne polete i u visine, razočarani ćemo brzo odustati. Ili ipak, u nesnalaženju vlastitog življenja, možda svako malo priupitamo Isusa: Što nam je činiti? Kamo usmjeriti vlastiti život? Onome što nam možda leži pred nama i nuđa nam se kao poželjno, samo da pokupimo, bez nekog većeg truda, ili treba posegnuti za onim što nam Otac daruje odozgor? Za što je ipak potreban veći napor!

Nije li već poodavno rečeno kako novac, mogli bismo ga uzeti kao simbol za sva materijalna dobra, leži pred nama, samo ga trebamo pokupiti? No, nepobitno je jasno kako sve materijalno ima svoj vijek trajanja. I materijalni dio čovjekove osobnosti ima vijek trajanja. Koliko god imali godina, „godina proizvodnje“ će i nama jednom sugerirati dotrajalost. Ako smo materijalno imućniji i to može pospješiti vijek trajanja! Dobro je poznato kako lagodan život uzrokuje mnoge bolesti i skraćuje život suvremenom čovjeku ma koliko napredak medicine nastoji to produžiti.  Pa što nam je onda činiti, čemu se veseliti? Koje djelo Božje sam Bog nama povjerava da ga ostvarimo?

Isus nam na to u današnjem svetom Evanđelju jasno govori. Otac u nama želi rasplamsati dar vjere u onoga koga je On poslao. Iz te vjere koja čovjeka cjelovito usmjeruje KRUHU S NEBA KOJEGA NAM OTAC DARUJE, ISUSU, rađa se u nama i u cijelom svijetu ŽIVOT! I kao što slijepac ne može doživjeti svu ljepotu zalaza sunca, ili kao što gluhi čovjek ne može uživati u bogatstvu ma kako lijepe glazbe, ni čovjek  bez istinske vjere nije sposoban doživjeti puninu radosti, mira, ljubavi ili bilo kojeg djelića bogatstva  ŽIVOTA kojim nas Otac dariva po Sinu.  Zato, da bismo bili sposobni prepoznati  što nas jedino siti i gasi našu žeđ za pravim ovozemaljskim, a napose vječnim životom, molimo: „Gospodine, obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio.“ (zborna molitva)