Datum objave: 07.02.2014

Možemo li zamisliti trenutak kad milošću Božjom - takva je barem nada u nama po vjeri u kojoj kao kršćani živimo – okupljeni u Očevom domu, prepoznamo jedni druge? Kakav će to biti osjećaj u jasnoći spoznaje kakovi smo u ovozemaljskom životu bili jedni prema drugima? Tješi nas da ta stvarnost ne poznaje jaram zla, ispruženih optužujućih prstiju jednih prema drugima, a ni nikakvu svojeglavu bezbožnu besjedu! Oslobođeni sebičnosti sigurno će svi biti presretni i radovati se svakom spašeniku!
Veoma je spasonosno da već u sadašnjosti nastojimo iz svog života uklanjati sva optužujuća djela. Još je vrednije okrenuti življenje ovozemaljskog života u pozitivnom smjeru, ispružiti ruku ispunjenu dobrima prema drugima, gladnima i potrebitima. Prema žalosnima i potlačenima dobru i utješnu riječ uputiti, naći vremena za druge. Jednostavno rečeno, kako nas u današnjem evanđelju Gospodin upućuje: postati za druge sol koja daje smisao života, postati svjetlo koje i drugima pomaže - ma tkogod to bio -   siguran hod prema vječnosti sreće i radosti na koju dobri Otac poziva svu svoju djecu! Kao kod svetog Pavla tako i u našim životima, jedino snagom Duha to postići možemo. Ujedinjeni s Gospodinom, mnogo malih svjetala postaje jedno veliko svjetlo svijeta!
A sve životne promašaje, rane koje smo sami sebi nanijeli ispruženim prstom i bezbožnom besjedom na druge, izliječit će upravo ljubav onih koji će Oca slaviti radi naših dobrih djela. Jer, „ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ (1Pt 4, 8) I naša prema dobrom Bogu i drugima i njihova prema nama! I, budimo ponizno svjesni – naša dobra djela ne smiju tražiti vlastitu slavu, nego „slavu Oca našega koji je na nebesima!“ (Mt 5.16)