Datum objave: 01.05.2010
UDIJELI NAM PRAVU SLOBODU I VJEČNU BAŠTINU
 
Sloboda i ono što nam pripada -u što ubrajamo i baštinu, često se spominju kao nešto na što imamo pravo. I točno je da čovjek ima neka osnovna prava koja mu nitko ne smije osporavati ili ugrožavati. Ali, kod tog razmišljanja i traženja olako nam se dogodi da ispustimo neke ključne riječi, pa onda i jedan i drugi pojam u temelju dobivaju drugo značenje. Čak i suprotnog sadržaja. Tako se može dogoditi da se čovjek bori za neka svoja „prava“ koja su mu na štetu. U današnjoj misnoj Zbornoj molitvi Crkve naglašavaju se upravo te ključne riječi koje mi vrjednujemo kao vjernici, a koje daju sasvim drugi sadržaj i pojmu sloboda i pojmu baština.

Crkva danas moli za pravu slobodu i za vječnu baštinu. Kad se koristi samo riječ sloboda, možda i ne primjećujemo da se tu vrlo često radi o lažnoj slobodi, iako se to ne spominje. Isto tako je i pojam baština jednostavno osiromašena, ako se ne radi o vječnoj baštini.

Kod Posljednje večere Isus ostavlja svojima u baštinu velike vrednote. Juda ih nije takvima prepoznao. Današnje evanđelje spominje da je Juda izašao iz blagovališta. Napušta zajednicu upravo iz razloga što baštinu koju Isus ostavlja nije prepoznao vrijednom. Možemo reći da niti drugi učenici nisu razumjeli što se to sve događa, ali su ostali odani Gospodinu. Juda ide tražiti i ostvarivati neke druge dobitke. Kakav je naš odnos prema baštini vjere?

Kao trajnu, vječnu baštinu mi prihvaćamo i Isusovu riječ: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Po ovom će svi znati da ste moji učenici. Tu smo Isusovu zapovijed prihvatili po sakramentu Krštenja, a po tom smo sakramentu postali djeca Božja i baštinici neba. Prepoznajmo u tom daru vrhunsku vrednotu, jedinu pravu vrijednost. Radi se doista o trajnoj, vječnoj baštini. A prava se sloboda sastoji u zalaganju za to jedino istinsko dobro. Za ta dobra potrebno je i moliti i zalagati se.