Datum objave: 27.04.2013

SNAGOM VJEČNE LJUBAVI, ŽIVJETI U LJUBAVI

Ono što smatraju  značajnim i važnim u životu i za život ljudi nastoje zabilježiti. Tako je i Evanđelista Ivan, čije zabilješke o Isusu  ponajviše slušamo na liturgiji u ovo uskrsno vrijeme, zapisao Isusove oproštajne riječ, rekli bismo,  ono što nam je napose htio staviti u srce da kao članovi Crkve kojoj je On Glava, činimo, a to je da ljubimo jedni druge. I to ne kako čovjek može ljubiti drugoga. Model te međusobne ljubavi među Njegovim učenicima je On sam. „Kao što sam ja ljubio  vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13, 34)
Jedino po tome možemo onda i prepoznati koji je temelj ove naše zajednice kojoj pripadamo, Crkve. Ljubav!  Ljubav koja u nama živi  od same Ljubavi! Ljubav koja oplemenjuje i nas same i sve s kojima se naši životni putovi dotaknu. Svatko koga sretnemo morao bi prepoznati  i  sresti u nama Isusa i njegovu ljubav. Ne našu nego Njegovu! Samo ta Ljubav čini i može činiti nešto novo. Novo nebo i novu zemlju! Nebo silazi na zemlju i pretvara je u nebo! Zemlju preoblikuje u nove suodnose čovjeka s Bogom, čovjeka s čovjekom i čovjeka sa svekolikom stvarnošću u kojoj živimo. Šator Božji silazi u ljudsku stvarnost, Bog pohađa svoj narod. I prebivajući s ljudima čini u čovjeku ono za što sam čovjek nije dorastao! Otklanja od svakoga, koji to vjerom prihvaća, sve što uzrokuje jauke i boli, muku i suze. Prvenstveno je to vječna propast nakon koje neće više biti moguće izbrisati suze radi vječnog životnog promašaja! Zato Ga molimo: „Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.“ (Zborna molitva) Jesmo li i mi među tim Božjim sinovima i kćerima? „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“ (Mt 7, 16)