PRVA KORIZMENA NEDJELJA – C Lk 4, 1-13

GOSPODINE, POVEDI ME PUTEM VJEČNIM

Mnogi žele biti suvremeni pa često i ne potvrđene stvarnosti života, ako ih saznaju iz sredstava društvenog priopćavanja, uzimaju zdravo za gotovo. Tako spoznaje o nekim činjenicama koje su nam prenijeli naši odgojitelji, nastavnici, profesori, ma koliko imali autoriteta i životnog iskustva, lako ustuknu pred nekom vijesti, možda i neprovjerenoj, a iznesenoj u bilo kojem mediju. Svjedoci smo da mnogo toga iznesenog u javnosti ide za time da pogoduje nekome. Teže se prodaje ovaj proizvod i odjednom on postaje zdrav za čovjeka, a donedavno je bio najveći neprijatelj zdravlja. Ne prođe puno vremena, a znanost „dokaže“ kako, ako želiš postići dugovječnost,  valja koristiti upravo ono što je do tada bilo pogubno.  Zato bi bilo veoma pogodno otići povremeno u tišinu pustinje i bez buke suvremene propagande razbistriti pogled na cjelokupnu životnu stvarnost. Korizma je za to osobito pogodno  vrijeme, napose ako suradnja s dragim Bogom ne bude u prekidu kao recimo u vrijeme godišnjeg odmora.

Zar nam se ne čini cjelokupni naš život kao neko putovanje kroz pustinju? Sad nam fali ovo, pa nam onda nedostaje nešto drugo. U takvim životnim situacijama lako padnemo na prvu primamljivu ponudu danu ma od bilo koga. Ni ne pokušavamo razbistriti misli i proniknuti tko i što stoji iza nečega. Kakvu nam vrijednost te ponude unose u naš život ili nas u krajnjem slučaju samo osiromašuju. U takvim situacijama pustinjska tišina dobro dođe za zrelo promišljanje i ispravnu odluku na dobro sebe samih i drugih oko nas. Dakako, za takav pristup životu moramo biti osposobljeni Isusom i njegovom snagom. Napose u bitnim stvarima koja nas lako povuku u mutne vode života.
Na krštenju kaza Isus Ivanu Krstitelju: Pusti, neka se izvrši sva pravednost! Prihvaćamo li i mi takvo stajalište? Da li i naš odnos naspram svakodnevnih potreba ipak Božju riječ i stajalište stavlja ispred ili nam je puni želudac ipak na prvom mjestu? Nije li još u nama važnije imati i trošiti nego Onaj koji nam je sve to dao ? Koliko još dragi Bog ima strpljenja s nama jer služimo samo sebi, a ne Njemu od kojega i sami jesmo?


Neka se izvrši sva pravednost? Gdje, kako, u kome? I u nama samima! Ali ne vlastitim snagama nego u Onome i  po Onome koji je naša glava. On će dovršiti u svima koji to žele, ono dobro djelo koje je u nama i započeo! I poput Božjeg naroda Izraela, moći ćemo zahvaljivati Gospodinu za istinsku slobodu kojom nas želi obdariti. Slobodu od ovisnosti o bilo čemu zemaljskom. Možda je to i dugi put ali za – biti slobodan Božji čovjek, vrijedi svakog napora . Na početku i ove korizme Isus nas poziva da pažljivo preispitamo ispravnost svog dosadašnjeg puta, odnosa prema ovozemaljskim stvarnostima. Njegov je poziv vlastitog iskustva kao čovjeka izvor da novim oduševljenjem pođemo s Njim.