Datum objave: 18.02.2012
ISUS LIJEČI OD PARALIZE DUHA I TIJELA,
ALI ŠTO NAS TO SPUTAVA DA MU DOĐEMO?
 
Što je to paraliziralo mladića iz današnjeg evanđelja? Što to paralizira današnjeg čovjeka – uključujući i nas – da ne možemo pokrenuti ni sebe, a još teže društvo oko sebe?

Budući da smo već upoznali kako Isus na temelju tjelesnih događaja naše misli i pogled upućuje na duhovnu stvarnost, i ovdje možemo razmišljati ne samo o tjelesnoj nego i o duhovnoj paralizi, uzetosti, bespomoćnosti. Kad je u pitanju liječenje, vidimo također da Isus stvarnost uzetosti i grješnosti ne odvaja. Prije nego će uzetoga ozdraviti od tjelesne bolesti, On ga oslobađa od grijeha: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi." (Mk 2,5). Poslije toga slijedi Isusova riječ: „…ustani, uzmi postelju i pođi kući!". Duhovnu paralizu možemo još više povezati s grijesima. A grijeh je ono na što nas Zli navodi. Zli želi da budemo sapeti, paralizirani. Kad je Isus ozdravio ženu koja je dugo godina bila zgrbljena i nije se mogla uspraviti, rekao je: „Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?" (Lk 13,11).

Prepoznajmo u svemu tome kao prvotnu potrebu osloboditi se od prianjanja uz grijeh. Sputava nas i grijeh koji nam se dogodi po ljudskoj slabosti, a pogotovo ako se dogodi da nam se neki grijeh udomaćio, da nam je postalo uhodano nešto što je drugačije, ili čak suprotno od Isusovog poziva.

Zahvalni smo Gospodinu što nas je po sakramentu Ispovijedi toliko puta oslobodio od paralize grijeha. Vjerujem da svaki od nas ima iskustvo prave slobode i mira nakon iskrene, cjelovite Ispovijedi. Jedino takva i jest prava.

Možda i nas od pristupa Isusu dijeli neki krov samosigurnosti. Možda nas drugi oko nas ne donose Isusu nego nas odvlače od Njega. Ne bojmo se razgraditi sve što nam je smetnja i u poniznosti se spustimo pred Njega. Uzetost može biti tolika da nam treba pomoć bližnjega – možda i četvorice, kao u evanđelju. Zamolimo nekoga za pomoć. Poslije toga sami ćemo moći ustati, uzeti što treba i ići kući. Zasigurno ćemo onda i drugima oko sebe moći pomoći u tim potrebama.