ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B (Mk 6, 30-34)

UVIJEK, PA I TAD!

„Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Ove Isusove riječi iz Evanđelja današnje nedjelje nikoga tko je  imalo upoznat Njegovim poslanjem ne će začuditi. Isusova briga za čovjeka ne nazire se samo u velikim projektima spasenja, nego je nalazimo u mnogim jednostavnim događajima njegova svakodnevnog života! Sjetimo se Isusove brige i poticaja da Jairovu kćerku nahrane, ili Petrove punice koju je ozdravio od vrućice ili… I u nastavku današnjeg Evanđelja sažalijeva svakoga koji dezorijentirano luta u svakodnevnim ponudama rješenja životnih ciljeva jer ne nalaz nikoga koji bi predvodio prema istinskom cilju. A na žalost, Njega koji je sigurno krenuo predvodeći ljude životu, mnogi niti slušaju niti slijede!

Isusov poziv na odmor baš lijepo zvuči u ove ljetne dane kada iz tjedna u tjedan slušamo o novom valu onih koji traže trenutke odmora nakon zamornog rada i brige zbog stjecanja potrebnoga za svakodnevni život. No, to ne bi smjelo biti samo novo akumuliranje snage za nove napore gomilanja zemaljskih dobara. -  Uzgred rečeno, mnogi i ne traže odmor nego dobar provod. Nerijetko možemo poslije odmora čuti: potreban mi je odmor od godišnjeg odmora! – No, barem oni koji nastoje živjeti kao prijatelji Božji, ovu „milostivost i darežljivost Gospodinovu“ (zborna molitva današnje liturgije) dara odmora, važno bi bilo iskoristiti i za nadoknadu izgubljenog obiteljskog zajedništva tijekom godine. Za obnovu obiteljskih vrijednosti koje današnje ponude svijeta žele ugušiti u nama. Za obnovu radosnog susreta muža i žene, roditelja i djece. Konačno i rutina kojom svakodnevno susrećemo i samog Isusa, upravo u ozračju opuštenog odmora može prijeći u  istinski i  radosni susret s Njime.

Nažalost, osame u kojoj čovjek može pronaći samog sebe, te u miru prepoznati potrebe onih koji nas okružuju, u miru srca podiči oči prema nebu i nebeskoj ljepoti, sve je manje. Možda smo već toliko opterećeni svime oko nas i u nama da i ne želimo pronaći takvu  tišinu u kojoj bismo mogli čuti Gospodina. Ne želimo jer i nemamo o nečem dobrom izvijestiti Isusa kao apostoli, a to bi nas onda opterećivalo zahtjevnošću drukčijeg življenja, promjeni životnih prioriteta. Prenaporno i prezahtjevno za nas. Čemu nešto mijenjati, a nama je i ovako dobro!? Moguće da Isusove riječi sažaljenja nad izgubljenim svijetom: „jer bijahu kao ovce bez pastira“ idu i nas!?

„Produbi nam, Gospodine, nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona.“ (zborna molitva) Uvijek, pa i na odmoru!