Datum objave: 07.05.2010
DA KRISTOV SPOMEN BUDE DJELATAN U NAŠEM ŽIVOTU
 
Spomen na neke velike događaje, jedinstvene doživljaje redovito je toliko snažan da čovjeka pokreće, nosi, tjera na velika nesebična zalaganja. Tako vidimo da je bilo u životu Isusovih učenika nakon tri godine provedene s Njime, pa onda iskustva da je On uskrsnuo, a što se onda nastavilo i nakon njegova uzašašća kad im je dao zadaću ići po svijetu propovijedati evanđelje i svjedočiti za Njega. Za njih je osobito trajno ostao živi spomen na Posljednju večeru, kad im je Isus u tom velikom doživljaju izričito uputio riječ: Ovo činite meni na spomen. Taj spomen na Njega uvijek ih je pokretao, a u obnavljanju Spomen-čina Posljednje večere – Presvete Euharistije dobivali su snagu da ustraju u vjernosti Njemu.

U naše vrijeme pojam SPOMEN zamijenjen je više riječju USPOMENA. Ali vidimo da uspomena nema tu životnu moć koju ima „spomen“. Mnoge „uspomene“ na neke događaje u našem životu vrlo brzo izblijede. Budući da čovjek današnjice teži više za uzbuđenjima, nova uzbuđenja brzo prekriju starija. Takva sudbina prati i uspomene koje se ponesu i sa slavlja svetih sakramenata. Osobito ako se tu radilo o nečemu što smo obavili. Još ako su nam i drugi oko nas pomogli da neke stvari „obavimo“, razumljivo je da će i njima i nama uspomene na takve događaje brzo izblijedjeti, pa makar bile i drage.

Za prvopričesnička i krizmanička, pa i svadbena slavlja sačuvat će se uspomene i u pisanom obliku. Nadamo se da će i one poslije biti na pozitivan poticaj. Ali Crkva danas izričito moli da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu (Zborna molitva). I nama ostaje to temeljno pitanje: Jesmo li za činiti ono što nam Isus ostavlja da činimo Njemu na spomen, ili ćemo samo čuvati neke svoje uspomene. Isusova ponuda jest život.