TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – A Mt 11, 2-11

ULAZNICU ZA NEBO UVIJEK MOŽEMO PODIĆI!

Dobri Bog u svako doba i svakoj generaciji, ne samo u starini nego i danas, šalje nekog, nadahnutog Božjom vizijom, da i opet nanovo pokrene čovjeka u traženju cilja kojeg želi tražeći ga dohvatiti. No, i vizionari, kako god očiti bili u svojim pothvatima, nailaze  na sumnje i protivljenja. Neki drug čak, ljubomorni, nastoje proturiti svoje ideje, svoje vizije svijeta i čovjeka, njegove uloge u sadašnjosti i budućnosti. Prije Krista su ih nazivali lažnim prorocima! Iskreni pak tražitelji, obmanuti tim novim idejama, mogu se naći u nedoumici, a time i u istinskoj tjeskobi bojazni da ne bi odabrali krivo!

Ivanovi učenici, nesigurnog hoda i pogleda, iskreno traže pravu Istinu, naviještenu  proročkim vizionarima,  Božjim Duhom nadahnutima . Neki oslon pronašli su u Ivanovoj osobnosti kojega je sam Isus opisao kao „najvećeg rođenog od žene“. Zato i nismo baš sigurni ustvrditi kako bi on bio taj koji bi Isusovo poslanje stavio pod upitnik, a već je ranije,  Duhom Svetim nadahnut,  posvjedočio za njega. Više bismo mogli ustvrditi da je kao pravi učitelj nastojao dati novi poticaj učenicima u ustrajnom traženju pa ih zato šalje Isusu pitanjem da li je on onaj pravi?. Tko uporno traži taj i nalazi, a popratni znakovi samo potvrđuju ispravnost pronalaska. Događaji, naviješteni od proroka, znakovi  koji Isusa prate,  govore i više od bilo kakvih riječi ili bilo čega drugoga. Isus time odgovara, a Preteča ih jako dobro razumije. Očito tako i Ivanovi učenici jer slijede novog Učitelja.

A mi? Nakon tolikih došašća, priprema susreta s Isusom raznim seminarima, homilijama, obnovama, prihvaćamo Gospodina ili još uvijek nekog drugog čekamo? Ili čak i priželjkujemo!   Već je stari Platon, jedan mudar poganin, davno rekao  kako „moramo čekati dok ne dođe netko tko će nas poučiti kako moramo žrtvovati i kako se moramo ponašati.“ I došao je Uzdisani! A onoga koji je došao, više nije potrebno čekati nego ga nasljedovati! Ići za njim.

Na kraju razmišljanja možemo samo postaviti pitanje: što li to tako vrijedno nudi netko drugi da mnogi zbog toga „vraćaju Isusovu ulaznicu za nebo?“ Ako smo među takvima i mi koji se volimo zvati kršćanima, s pravom mogu mnogi i nas pitati: Jeste li vi oni pravi ili da druge čekamo? Ma što bilo, Isus našu ulaznicu nije i neće poderati nikada. U svakom ju trenutku nanovo možemo podići!