Datum objave: 17.04.2010
KOME ĆEMO SE MI VIŠE POKORAVATI –
TKO JE MOJA MJERA ZA ŽIVOTNA PONAŠANJA?
 
Apostoli ispunjavaju društvo i mjesto u kojem žive naukom o Isusu i djelovanjem u Njegovo ime. Za to zalaganje oni su pozivani na odgovornost. Izričito im se brani da uče bilo što u Isusovo ime. To je trajno obilježje Isusovih protivnika i svega što je On činio i učio. Ne možemo a da nas ne zabrinjava ta pojava i u reakcijama današnjeg svijeta, našeg društva. Isusa i evanđelje današnja Europa u ustavu ne žele ni spomenuti.

Zapažamo koliko je to ušlo u praksu i kod velikog broja onih koji se smatraju i deklariraju vjernicima. Isus želi i za to zadužuje svoje učenike da čovjek što više upozna pravi sadržaj evanđelja i da ono postane sadržaj svagdanjeg života. Crkva i danas naglašava da je potrebno i kršćane evangelizirati. Da je potrebno obnoviti mladost duha, kako molimo u današnjoj Zbornoj molitvi. Sakramenti, koji su pokazatelji vjere i koji bi našu vjeru trebali hraniti, sve su više forma bez sadržaja. Crkveno učiteljstvo naglašava da je potrebna što ozbiljnija priprava za sakramente. Morali bismo što više upoznati što je krst koji nas je oprao, što je duh koji nas je nanovo rodio, što je krv koja nas je otkupila. I svećenik je dužan u tome pomoći vjernicima. Za sakrament ženidbe Crkva traži što kvalitetniju pripravu kako bi obitelj, koju je ustanovio sam Bog, bila što zaštićenija, što zdravija, kako brakovi ne bi bili samo nešto privremeno, kako ne bi ovisili o nečijem trenutnom raspoloženju.

Kako sada u svemu tome razumjeti pitanje: Zašto se mora ići na pripravu za krštenje, sakrament ženidbe...? Razumljivo je da je kvalitetnija, da veći ugled ima ona škola koja daje više znanja, koja svoje polaznike što više osposobi za daljnje djelovanje. Više je cijenjen onaj tko u svome zvanju stalno želi napredovati. Kako nam nije čudno da „vjernici“ traže da za sakramente bude što manje priprave i da se to što prije obavi. Tako se događa, što dalje to sakramente sve manje poznajemo i sve manje vrednujemo.