TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – C Lk 20, 27-38

IZABRATI SLOBODNO I RAZUMNO

Prekogrobni život kao „pratemeljno“ životno pitanje na razne načine ali oduvijek tinja u čovjeku. To, pratemeljno u čovjeka ucijepljeno pitanje kod većine ljudi dobiva odgovor uvjerenja  kako čovjek ipak nije slučaj neke igre, prolazni hir prirode, nego je stvoren za nešto veće, neprolazno.
Kao i ova ucijepljena težnja za neprolaznim, javljaju se i oni koji iz samo njima znanih pobuda i ciljeva, a pod plaštem „ znanstvenosti i suvremenosti“ nastoje iskorijeniti iz čovjeka tu iskonsku težnju za životom. Neki će u tu svrhu posegnuti za silom, kao kralj Antioh Epifan. Oni koji se smatraju civiliziranijima, kao saduceji iz današnjeg Evanđelja, koristit će svoja mudra uvjeravanja. To što je jedno i drugo postavljeno na krive temelje - ljudskim spoznajama prosuđivati nadnaravne stvarnosti – ni jedne ni druge ne uznemirava!
Tako krivo postavljene premise, a time i krivi zaključak, i kršćane mogu pokolebati u trenucima pustinje prave spoznaje koju nam dariva sam Gospodin. Zato nam je u tim trenucima praznine veoma mudro uteči se,  poput Petra, samoj Istini: „Gospodine, kome drugome da idemo? Ti jedini imaš riječi, riječi i zbilje života vječnoga!“ (Iv 6, 68) Možda će nas netko i ismijavati, ali nama Jest i uvijek ostaje Gospodin kao vječni autoritet! U raspravi sa saducejima ne samo da potvrđuje onozemaljsku stvarnost, nego nas kao naš Učitelj i upozorava kako ovozemaljske kategorije nisu primjenjive na Božju stvarnost. Božjim darom svjetla vjere ukazuje da bit čovjeka nije tek u njegovoj besmrtnosti nego u Božjoj preobrazbi cjelokupnog čovjeka, kako bi ga osposobio za „ kraljevstvo Sina, ljubavi svoje.“ (Kol 1, 13) Dobri nas Bog nanovo osposobljava za ono za što nas je i stvorio i što nam je duboko ucijepio u našu narav. Tako duboko da tu težnju ni grijeh nije mogao uništiti do kraja!
Za onim za čim težimo u dubini duše, Božje Kraljevstvo, nadohvat nam je ruke! Slobodno nam se odlučiti! Nadamo se, za ono najbolje!