Datum objave: 14.11.2009

DUBOKA JE I TRAJNA SREĆA POSTOJANO SLUŽITI TEBI

 

Težnja za srećom zasigurno je svojstvena svakom ljudskom biću. Sreća je i središnja misao u ovom našem razmišljanju. Ali ne možemo baš sa sigurnošću reći da čovjek misli kako su bitne osobine prave sreće da ona bude trajna i duboka. Ako sreća nema te dvije osobine, ona samo izgleda da je sreća, a zapravo bi joj bolje odgovarao drugi pojam – možda zabava, bezbrižnost, komotnost.

U ovom nam se razmišljanju također naglašava način kako se postiže prava – duboka i trajna – sreća: služenjem Bogu. I to postojanim, ustrajnim služenjem. Vjernik će to prepoznati kao jedini put do prave sreće. Riječ trajna ovdje znači i vječna. Vječnost jedino traje. Sve drugo nije trajno, makar i trajalo dulje.

U Knjizi proroka Daniela (1. čit.) čitamo o vremenu tjeskobe koja će nadoći u ono vrijeme. Tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. Hoćemo li to uzeti ozbiljno u razmišljanje? Bilo bi pametno. To možemo donekle dokučiti ako se spomenemo neke vlastite velike tjeskobe, ili tjeskobe svoga naroda, ili tjeskobe još širih razmjera. Ova će tjeskoba biti još veća. Isus je u evanđelju  ocrtava tamom koja će zavladati i zvijezdama koje će padati s neba. Prvo čitanje govori o drugoj vrsti svjetla u toj stvarnosti: Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.

Presudno je da ne budemo bezumni i da ne slijedimo bezumnike. Valja nam paziti da druge učimo pravednosti i istini. Kao vjernici prepoznajemo da su umnici oni koji nadasve ozbiljno uzimaju Isusovu riječ, jer „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ (Lk 13,31). Božjem narodu koji će se spasiti (vidi prvo čitanje) pripada samo onaj tko Isusovoj riječi povjeruje i vrjednuje je u stvarnosti svakodnevnog života. Samo je takav zapisan u Knjizi života.

Budući da nas i misna čitanja ovih zadnjih nedjelja u liturgijskoj godini podsjećaju na ONA VREMENA, bit će razumno da više vodimo računa o stvarnosti toga vremena kad će se probuditi oni koji snivaju u prahu zemljinu - među kojima ćemo biti i mi. Nije svejedno i ne može nam biti svejedno hoće li za nas i za naše  to buđenje biti za vječni život  ili za sramotu, za vječnu gadost - o čemu nam govori prvo čitanje. Sada je vrijeme kad to možemo odrediti.

Gospodine, učini nas vjernima tebi, pa da i naša sreća bude duboka i trajna - vječna.