U sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, u Varaždinskoj biskupiji, sedam kilometara od Varaždina na cesti prema Ivancu, smjestila se starodavna župa Svetog Vida - Vidovec. Župa ima jedanaest sela: Vidovec, Budislavec, Cargovec, Domitrovec, Gojanec, Nedeljanec, Krkanec, Papinec, Prekno, Šijanec, Zamlača. Prvi puta spominje se 1574. godine, a kao župnik, "Plebanus in Vidowez s. Viti", Grgur. Međutim, prvi pisani podaci datiraju iz XIV. st. 1300. godine A.B. Krčelić spominje župu Vidovec, a 1334. godine spominje se selo Zamlača: "Item sancti Urrici de Zamlacha" gdje je vjerovatno bilo prvo sjedište župe što se precizira iz spisa iz godine 1501. u kojem se navodi da je u Zamlači smješten Blaž, župnik župe Svetog Vida.

Prvi spomen naše župe, dakle 1574. godinu, potvrđuje Janko Barela u Kanonskoj vizitaciji iz 1649. godine u kojoj ističe da se župa Vidovec nalazi na popisu župa i župnika iz 1574. godine. Za župnu crkvu nije se znalo je li posvećena. U njoj su bila tri oltara. Na velikom oltaru koji je posvećen sv. Vidi nalazilo se svetohranište. S lijeve strane bio je oltar Blažene Djevice Marije, a s desne strane sv. Ulriku. Crkva je imala sakristiju na sjevernoj strani, dok se u predvorju nalazio krov. Postojao je i zidani kor za razliku ostalih crkava i kapela Varaždinskog arhiđakonata koje su imale drveni. Crkva u to vrijeme nema stalnu ispovjedaonicu, a bogoslužje se u ljetnim mjesecima odvija u predvorju. U visokom zvoniku nalazilo se jedno zvono dok se drugo nalazilo na četiri stupa na groblju. Župa je imala područnu kapelu Presvetog Trojstva u Nedeljancu i nije imala kalež. Stoga, biskup Peterčić pismom iz 1656. godine traži da se nabavi kalež. U to vrijeme ravnatelj župe je bio župnik Rašić koji je sagradio župni dvor te se ističe kao vrijedan i marljiv svećenik. Crkva je imala jedanaest kmetova, a narod bi darovao pšenicu i druge žitarice. Župi Vidovec tada su pripadala sela Vidovec, Gojanec, Domitrovec, Budislavec, Nedeljanec, Prekno i Zamlača. 1810. godine župnik Petar Laurenčić piše kako je vidovečka crkva stara i trošna pa 1820. godine započinje gradnju nove crkve.

Gradnja crkve trajala je sljedećih devet godina, dakle, do 1829. godine. Gradnju crkve novčano je potpomagala grofica Eleonora Patačić, a u tom činu potpomagao ju je podban i veliki župan zagrebački Donat Lukavszky te Stjepan i Federiko Patačić. 1843. godine stare i dotrajale orgulje zamijenjene su novima, a 1911. godine nabavljene su nove orgulje pneumatskog sustava s jedanaest registara, izrađene u Mariboru. Godine 1906. crkvu je oslikao vrsni talijanski slikar Osvaldo Bierti s pomoćnicima Ilijom i Franjom Elie te Franjom Gurissatti.

Našu crkvu krasile su slike sv. Petra i Pavla, sv. Ćirila i Metoda, sv. Šimuna i Jude Tadeja, sv. Siksta pape i njegovog đakona Lovrinca koje su se nalazile u apsidi nad lađom. Na pročelju apside nalazila se slika BDM od brda Karmela, a sa strane su se nalazile slike sv. Alojzije i sv. Antuna Padovanskog. Stijene lađe bile su oslikane slikama sv. Barbare i sv. Blaža. U sredini svetišta nalazila se slika Presvetog Trojstva okružena s četiri slike iz života sv. Vida, a na stijenama su se nalazile slike sv. Josipa i Franje Ksaverskog.

Posljednja velika sanacija crkve započeta je 1990. godine; u potpunosti je obnovljen zvonik te je izvršena hidroizolacija temelja crkve. Međutim, zbog Domovinskog rata sanacija crkve je prekinuta.

U noći 20. ožujka 1993. godine na orguljama izbio je požar koji je zahvatio unutrašnjost crkve i dio krovišta. U požaru su izgorijele orgulje, obnovljeni zvonik, velike štete su nastale na slikama, koje se kasnije nisu dale obnoviti, i instalacijama. Nakon požara vrlo brzo se pristupilo obnovi; izgrađen je novi zvonik u kojeg su stavljena četiri zvona koja su elektrificirana, uređena je vanjska i unutarnja fasada, uvedeno je centralno grijanje, postavljena je nova rasvjeta i klupe te sljedeći vitraji; sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Mala Terezija, sv. Josip, bl. Alojzije Stepinac, Srce Isusovo i Marijino, Sveti Duh i Euharistija. Obnovljena su sva tri oltara kao i svi kipovi koji se nalaze u crkvi. Na glavnom oltaru se nalazi sv.Vid, s njegove desne strane sv. Sebastijan, a lijeve sv. Fabijan. S desne strane glavnog oltara nalazi se kip Srca Isusova, a lijeve Srca Marijina. Nabavljen je i kip sv. Josipa koji se nalazi s lijeve strane oltara Srca Marijina.

U proljeće 1998. godine u našoj crkvi ponovno su zasvirale orgulje koje su darovali vjernici njemačkog grada Holztraubacha. Orgulje su izgrađene 1897. godine u njemačkom gradu Regensburgu u Bavarskoj u orguljarskoj radionici " Binder & Siemann". 11. travnja 1999. godine blagoslovljeno je novo svetište s moćima bl. Alojzija Stepinca. Potpuno je uređen pod oko glavnog oltara te napravljen novi ambon s motivom Duha Svetoga te žrtvenik s motivom kaleža, dva kruha i dvije ribe. U crkvi se nalaze i nadgrobne ploče ili grobovi Stjepana Patačića i njegove žene Barbare Beković te Federika Patačića i Donata Lukavszkog. Na propovjedaonici se nalaze pojedinačne slike četiri evanđelista te slika s motivom Isusa kako prinosi žrtvu nebeskom Ocu.

Osim crkve kao najljepšeg i najnevrjednijeg kulturno-povijesnog spomenika, a odmah preko crkve, nalazi se župni dvor čija je gradnja započela 1808. godine za vrijeme župnikovanja Pavla Čunčića, a završena 1812. godine za vrijeme župnikovanja Petra Laurenčića. Slijede obnove župnog dvora 1894. godine za vrijeme župnika Karla Zabavnika, vodovod uvodi Franjo Šanjek koji je župnik na župi od 1945-1984. Godine. U vrijeme župnikovanja Stjepana Filipec 1989. godine potpuno je promijenjeno krovište te 1990. godine napravljena je nova fasada. 2000. godine župnik Dragutin Bogadi uređuje, dotad, neuglednu okolicu župnog dvora. Uz crkvu kao najreprezentativniji kulturno-povijesni spomenik na području naše župe te župni dvor, od kulturno-povijesnih spomenika vrijedno je spomenuti dvorac Vidovec iz XIX. st. te dvorac Krkanec iz XVII. st.

Od sakralnih objekata ističu se kapela Sv. Florijana u Cargovcu, Presvetog Srca Isusova i Marijina u Zamlači te Svetog Križa u Domitrovcu. U filijali u Nedeljancu nalaze se kapele Svete Obitelji i Presvetog Trojstva. U ostalim selima nalaze se križevi koji se također nalaze na gotovo svim glavnim križanjima kako u mjestu tako i u polju. Svaki križ dobio je naziv po mjestu u kojem se nalazi npr. "Šijojnski Bogik" (mjesto Šijanec, a mještani ga zovu Šijonic) ili pak "Duoljenski Bogik" (dio polja pod nazivom Dol koji mještani zovu Duol). Međutim, interesantan je također i sakralni objekt iz 1672. godine u samom centru Vidovca.

Tu se nalazi tzv. zamišljeni Isus ili žalostan Isus koji sjedi podupirući su glavu na kojoj ima trnovu krunu. Ovakav tip sakralnog objekta može se naći samo u okolici Varaždina i u Međimurju.

Izvori:
1. Spomenica župe Vidovec
2. Kristijan Skočibišić;"Općina Vidovec ", Vidovec 1999.

Jurica Canjuga

 

ORGULJE

Naše crkvene orgulje izgrađene su 1897. godine u njemačkom gradu REGENSBURG-u, u orguljarskoj radionici BINDER & SIEMANN. Izgrađene su za crkvu u HOLZTRAUBACH-u, gdje su svirale točno 100 godina. Odatle su u jesen 1997. godine prenesene u našu crkvu. Orgulje su jednomanualne, što znači da imaju samo jedan red tipaka, 54 tipke ili dirke, od C do F3. Pedalna klavijatura, tj. drvene tipke na kojima se svira nogama, sadrži 27 tipaka (od C do D1). Orgulje su pneumatske trakture, što znači da je mehanizam od tipke do svirale na zračnici izveden od tankih cjevčica pomoću kojih se provodi zrak do kožnatih membrana koje potom, pomoću tog zraka, otvaraju čunjaste ventile. Zračnica orgulja je s čunjastim ventilima s ukupno 432 labijalne svirale u manualu i 54 labijalne svirale u pedalu, što sveukupno iznosi 486 svirala ili cijevi.

Neke su svirale izrađene od drva, neke od kositra, a neke od cink-lima. Prospekt ili lice orgulja vrlo je lijepo izvedeno s pozlaćenim rezbarenim ukrasima. Dispozicija ili sastav registara orgulja. U manualu orgulje sadrže 6 registara:

1. PRINCIPAL
2. OCTAVE
3. MIXTUR CORNET
4. GEDECKT
5. GAMBA
6. SALICIONAL


U pedalu su svega 2 registra:
1. SUBBASS
2. VIOLONBASS


Ljepota zvuka orgulja ovisi o karakteristikama pojedinih registara, o njihovom međusobnom stapanju, te o mogućnosti njihovog kombiniranja. Uza sve to, posebno je bitna i zvučnost prostora u kojem su orgulje postavljene. Naše su orgulje posebno lijepog romantičnog zvuka, a prostor naše crkve gotovo je idealno zvučan. Karakteristike pojedinih registara:

1. PRINCIPAL (8-stopni) Registar srednje jakosti, više flautaste nego principalne karakteristike, što omogućuje njegovu upotrebu u srednje jakom i jakom sviranju, tim više što u orguljama nema druge otvorene flaute. Spomenimo i da je to glavni nosivi registar orgulja.

2. OCTAVE (4-stopni) Registar srednje jakosti, sličnih karakteristika kao i PRINCIPAL. U čitavoj dispoziciji orgulja jedini je registar svjetlijeg zvuka. Dobro ga je kombinirati s drugim registrima, npr. s PRINCIPALOM, GEDECKTOM ili GAMBOM.

3. MIXTUR CORNET (2 i 2/3 stope) Trostruki registar umjetnih, parcijalnih ili alikvotnih tonova od dvije visoke oktave i jedne kvinte. Karakterističnog je i posebno romantičnog zvuka. Srednje je jakosti, pa se vrlo lako kombinira s PRINCIPALOM i GEDECKTOM.

4. GEDECKT (8-stopni) Registar poklopljenih svirala, dubokog, tamnog, zaobljenog i blagog zvuka. Osnovni je registar orgulja i gotovo uvijek u upotrebi. Srednje je jakosti, pogodan za tiho i srednje jako sviranje. S njime se vrlo lijepo mogu kombinirati svi ostali registri.

5. GAMBA (8-stopni) Gudački registar, oponaša duboku violu iz gudačkog sastava. Srednje tih, pa se vrlo često koristi kao solo registar, te kao dodatak muklom, zatvorenom GEDECKTU radi dodavanja određene svjetline zvuka.

6. SALICIONAL (8-stopni) Gudački registar koji oponaša tihu violinu. Vrlo je pogodan za pratnju solo pjevanja, pratnju psalama i za međuigre u liturgiji.

7. SUBBASS (16-stopni) Pedalni registar dubokog, tihog i muklog zvuka. Oponaša kontrabas iz gudačkog sastava. Svira tiho i nježno, ali se čuje daleko.

8. VIOLONBASS (8-stopni) Također pedalni registar, no za razliku od SUBBASSA oponaša violonbas ili violončelo iz gudačkog sastava. Ovaj je registar srednje jak, dosta je prodoran i grub, a koristi se kod srednje jakog i jakog sviranja kao dodatak SUBBASSU.

Dražen Priher

 

Dvorac Vidovec

Dvorac Vidovec podignut je vjerojatno u prvoj polovici 19. stoljeća kada je to imanje pripadalo obitelji Bužan. Prije izgradnje samog dvorca vjerojatno je postojao majur ili kurija. Pripadao je i grofovima Patačić. Neka zemljišta su pripadala i mađarskim grofovima Patheo, a 1817. ta su zemljišta pripala Samujlu pl. Bužanu. Ženidbom Natalije Bužan i baruna Ive Kuševića iz Samobora, Vidovec postaje Kušićevo vlasništvo.

Dvorac nasljeđuje njihova kćerka Natalija koja se udaje za Kamila Jordis-Lohausena 1891. On preuređuje dvorac, dodaje mu istočno krilo pa tlocrt dobiva slovo L. Vanjsko pročelje starijeg krila sa šest prozorskih osi vrlo je jednostavno, samo s naglašenim horizontalnim vijencem. Istočno pročelje djelomično je rastvoreno sa tri arkade u prizemlju i lođom na prvom katu. Zapadni dio dvorca krasi drveni balkon. Dvorac pripada trećoj spomeničkoj kategoriji.

U vrlo lošem je stanju te služi kao višestambeni objekt. Uz dvorac nalazi se i mali perivoj, površine oko 1,5 hektara, podignut vjerojatno nakon izgradnje samog dvorca. Od parkovnog iventara postoji samo ulazni portal. Uz samoniklog drveća, poput, hrasta lužnjaka, graba, klena, johe i brijesta, rastu još i egzote poput divljeg kestena, katalpa, žalosne i crvene bukve, ginkobilobe, sofora, crvenog američkog hrasta i dr. Sjevernoistočno od dvorca nalazilo se i jezero koje je danas zatrpano. Izvor: Mladen Obad Šćitaroci; "Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja", Zagreb 1991.

Jurica Canjuga

 

Dvorac Krkanec

Dvorac Krkanec sagradio je Stjepan II. Patačić od Zajezde i njegova žena Barbara Beković 1616.godine. U arhitektonskom pogledu razmjerno je skroman s uobičajnim seoskim okruženjem te spada spomeničkoj kategoriji II/I. Jednokatni je dvorac, pravokutnog tlocrta te skladnih proporcija pod utjecajem renesanse. Pročelja su jednostavna raščlanjena vertikalnim lezenama s rustikom na uglovima, a najdekorativniji dio pročelja jest renesansni portal s grbovima Patačića i Bekovića te godinom gradnje. Dvorska kapela Sv. Stjepana s križnim svodom nije se očuvala, a današnja kapela, rustičnog rada, u niši stubišta, s kipom Krista, je iz 1886. godine.

Nekad je postojao perivoj, vjerojatno ranobarokni koji je podignut kada je i sagrađen dvorac, no s vremenom je nestao ili se pretvorio u povrtnjak. Međutim, Krkanec je poznat po "Vinskom sveučilištu" koje je rado primalo goste i u kojim se odvijao buran život uz zagorsko vino. Zahvaljujuću Baltazaru Patačiću, Krkanec se pročuo po "Društvu vinskih doktora od pinte" koje je osnovano 18. srpnja 1696. godine. Naziv je uzeo prema pinti koja je označavala vrč od pola litre. "Pinta" se pojavila i drugdje u Europi. Članovi pinte odlazili su od dvorca do dvorca, provodili veseli život uz domaću kuhinju i uz zagorsko vino. Društvo je bilo putujuće. Baltazar Patačić putovao bi monarhijom, zalazio u vesela društva sa svojim protokolom i knjigom "vinskih doktora" u kojoj su upisani svi članovi društva. Članovi društva bili su ugledni ljudi društvenog života npr. zagrebački biskup Brajković, podban Stjepan Jelačić, zatim prvi član društva bio je Pavao Ritter Vitezović upisan u 18. st., a biskup Đuro Branjug izabran je za dekana pinte. "Društvo vinskih doktora od pinte" djelovalo je do Baltazarove smrti, 9. prosinca 1719. godine.

Baltazar Patačić nije bio poznat samo po "Pinti". Bio je političar i vojskovođa. Predstavljao je hrvatsko plemstvo na krunjenju Josipa I., a 1693. godine postaje savjetnik iz Hrvatske u Ugarskoj kanceleriji u Beču. Također su mu pripadala imanja u Križevačkoj županiji, a bio je i župan Virovitičke županije. Nakon nestanak Patačića, vlasnici Krkanca su postali Keoreoskeny, pa Erdeody i naposlijetku dvorac je prodan seljačkim obiteljima.

Izvor; Mladen Obad Šćitaroci "Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja", Zagreb 1991.

Jurica Canjuga